Tajni sastojci za učenje i podučavanje

Za učenje su nam potrebni radoznalost, entuzijazam i oduševljenje, a ne pomagala. Ona mogu osvježiti metodiku rada, ali ne mogu potkrijepiti ono najbitnije: intrizičnu motivaciju učenika. Kako bi mogli ohrabrivati svoje učenike i zadržati njihovu radost i motivaciju, učitelji bi trebali biti entuzijastični i zadovoljni. No da bi takvi bili, sustav bi trebao potkrepljivati njihovu motivaciju umjesto demotivirati ih. Entuzijazam se često gubi nakon nekoliko godina ispunjavanja norme i forme. Mnogi dobri učitelji napuštaju sustav,  oni manje hrabri ostaju ali često gube žar, a sustav postaje sve siromašniji za ljudski potencijal. 

Rijetki su vizionari i entuzijasti čija energija ne jenjava usprkos krutosti sustava, koji koriste svu svoju slobodu i kreativnost u vođenju nastave, te posjeduju kompetencije potrebne za vodstvo i izgradnju odnosa s djecom. Takve kompetencije nedostaju mnogim odraslima jer ih nije bilo lako steči kroz tradicionalni odgoj, a u školama ih se ne uči. Kao što je sve očitije posljednjih godina: za rad s djecom, baš kao i u roditeljstvu, potrebno je razvijati se, preispitivati se, učiti i rasti na osobnoj razini. Nekome to ide intuitivno, svi mi drugi to možemo naučiti – ako želimo.

“Nastava je važna, ali još je važnija kompetencija u odnosima.”*

Uvijek i svugdje je važno u kakvim uvjetima ljudi rade, koliko slobode u radu i odlučivanju imaju, koliko odgovornosti, kakva je atmosfera u njihovom kolektivu, kakvo je vodstvo u organizaciji i kakvi su medjuljudski odnosi. 

Da bi učenici ostali radoznali a učitelji entuzijastični, škole bi trebale biti opuštena i radosna mjesta za razvoj pojedinaca, a ne birokratski aparati iz kojih i jedni i drugi žele što prije otići.

Nedavno su objavljeni rezultati istraživanja** o posljedicama pandemije i epidemioloških mjera na dobrobit učenika i zaposlenika škola te na njihovo učenje i rad koje je proveo Institut za društvena istraživanja a financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. 

Podaci ukazuju na alarmantno stanje u školama u kojima nije dobro ni učenicima, ni nastavnicima, ni stručnim suradnicima. Osim što rezultati pokazuju do koje mjere su provođene epidemiološke mjere u protekle dvije akademske godine naštetile obrazovanju, najviše alarmiraju podaci o tjelesnom i mentalnom zdravlju te socioemocionalnom razvoju djece i mladih. Takvu je štetu puno teže “popraviti” od “rupa u znanju”.

Podaci ukazuju i na visoku razinu nezadovoljstva uvjetima rada učitelja i nastavnika, a voditelji istraživanja upozoravaju na problem mogućeg odljeva kadra i promjene karijere dijela nastavnika. Odljev je doduše započeo puno prije epidemije, nezadovoljstvo postoji i bez nje, a gubitak kvalitetnih ljudi je problem svakog sustava koji ne vodi brigu o pojedincima i odnosima. 

Nelogičnosti, neuvažavanje struke kod donošenja mjera, neizvjesnost i nepredvidivost organizacije rada i provedbe nastave, gubitak odnosa s djecom i kolegama, osjećaj besmisla u vodjenju nastave na daljinu, nesnalaženje u online procesima, ne dobivanje edukacije i podrške… sve su to mogući čimbenici koji su potpirili dugogodišnje tinjajuće nezadovoljstvo mnogih nastavnika. A što su škole bez učitelja i nastavnika?

“Škole su nalik roditeljskim domovima. Djeci nikad nije bolje nego odraslima u obitelji, a trenutno je odraslima jako, jako loše.”*

Ljudi su ključ odnosa, atmosfere, promjena i napretka. Da bi to mogli pružati, moraju to i sami imati. No potrebne promjene sustava rijetko kad dolaze od njega samog: pojedinci su ti koji mogu započeti i provoditi promjene koje trebaju i žele sve dok one ne postanu novi standard rada i odnosa, kako s učenicima tako i među zaposlenicima. Takva promjena iziskuje entuzijazam, trud i puno osobnog angažmana pojedinaca. Onih koji ostaju i utrkuju se s vremenom, dok mnogi roditelji već odavno traže alternative za svoju djecu.

Škola je obavezna jer su se svi društveni čimbenici (ekonomski, politički, kulturni…) dogovorili da bismo svi trebali doseći neke postavljene i prihvatljive standarde osnovnog znanja i biti pripremljeni za tržište rada.

Ne ulazeći u raspravu o samom sadržaju nastave i koliko je on koristan pojedincima i/ili tržištu, ovdje govorimo o sustavu koji je pravo na obrazovanje pretvorio u obavezu čije izvršavanje često počiva na prisili, pritisku, naredbama, kaznama i nagradama, etiketiranju. Mi to danas ljepše zovemo dužnostima, rezultatima, posljedicama, suradnjom, nesuradnjom i problemima u ponašanju. 

No današnja djeca nisu više slijepo poslušna, a današnji roditelji sve češće traže načine da sačuvaju motivaciju za učenje i mentalno zdravlje svoje djece. U konačnici, svi mi želimo da ta djeca za nekoliko godina budu socijalno kompetentna, emocionalno inteligentna, samosvjesna, samostalna, kreativna, odgovorna i snalažljiva. Poslušnost i gubitak volje ne vode u tom smjeru.

“Kad djecu odgajamo u poslušnosti, najčešće prodju loše u životu, jer zbog svoje funkcije primatelja zapovijedi nisu naučili preuzeti osobnu odgovornost za svoj život.”*

Djeca danas provode više vremena u odgojno obrazovnim ustanovama nego sa svojim roditeljima. U budućnosti se očekuje da škole postanu mjesta cjelodnevnog boravka za sve učenike. Moramo biti svijesni naše odgovornosti za dječji razvoj i dječju dobrobit, a ne samo za njihovo znanje. Odgovornost je to svih odraslih koji rade s djecom, koji su u kontaktu s djecom i provode vrijeme s djecom. Jer odgoj se dogadja izmedju redova, u svim našim interakcijama, kao i u propuštenim prilikama, a ne samo u podukama.

“Svatko tko provede makar pet minuta s nekim djetetom, odgaja ga svojom prisutnošću i primjerom.”*

Problemi u odnosima s djecom nisu njihova odgovornost, već nas odraslih. Odgovornost za naše odnose i našu osobnu dobrobit je također na nama. Odgovornost za dobrobit učenika i zaposlenika u školstvu je na sustavu, no da bi sustav napredovao i mijenjao se potrebno je djelovanje pojedinaca. 

Želimo svim učenicima, učiteljima, nastavnicima, profesorima i roditeljima radosnu novu školsku godinu! Neka vaš entuzijazam ostane velik, neka radost učenja ostane dio vaših učionica, a prihvaćanje i podrška dio vaših domova. I neka sustav u novoj školskoj godini uvaži povjerenje i potrebe svih vas! 

*citati iz knjige “Škola u infarktnom stanju”, Jesper Juul,  Znanje, 2013.

** Istraživanje je proveo Institut za društvena istraživanja u razdoblju od svibnja do lipnja 2021. u 161 srednjoj i osnovnoj školi na preko 27.000 učenika, 417 stručnih suradnika i 4796 učitelja i nastavnika. Projekt je financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja s 280.000 kuna.