BLOG: Koliko empatije možemo imati prema vlastitim toddlerima?
Dječje emocije su burne, nepredvidive, crno bijele, iskrene, zarazne, kratkotrajne…
Djeca su u stanju razljutiti i rasplakati se na svaku sitnicu – sitnicu iz naše perspektive.
Učenje regulacije emocija kod djece se odvija vrlo sporo. Pritom je ključno što se događa u vremenu između doživljaja osjećaja i reakcije na sam osjećaj: Vrijeme u kojem mi odrasli odlučujemo kako primjereno reagirati, npr. donijeti racionalnu odluku da je bolje ne pokazati ljutnju/ne udariti šefa koji nas kritizira.
Djeca još nemaju kapacitete za primjerenu reakciju, kod njih se regije u mozgu koje su potrebne za racionalniji odgovor na osjećaje tek razvijaju. Potrebno im je puno različitih iskustava te mnogo vodstva i primjera odraslih kako bi naučili nositi se sa svojim osjećajima, odnosno primjereno i racionalno odgovoriti na njih.
Što to do otprilike pete godine djeca još ne mogu?
Ne mogu sami nositi se sa stresom i sami se umiriti. Trebaju nas odrasle, od kontakta koža na kožu kod beba, do zagrljaja ili blizine u kasnijoj dobi. Polako uče prihvatiti frustracije, i jedna minuta čekanja na to da se ohladi kolač može biti okidač stresa. I tako kreće tantrum.
Ne mogu shvatiti da drugi ljudi mogu imati drugačije namjere, želje, potrebe od njih. Ako žele da ih oblačimo jednim redoslijedom, a mi ih oblačimo drugim, ne mogu shvatiti da imamo drugačije namjere te nam neće znati smireno objasniti svoje želje. I tako kreće tantrum.
Ne mogu prihvatiti promjenu plana i poznatih obrazaca. Pa je slomljeni keks velika promjena plana i teško je prihvatiti da i takav keks može biti jednako fin! I tako kreće tantrum.
Prvo uče čuti glagole i imenice u rečenici. U rečenici „Nemoj se penjati na ovu ogradu“, oni čuju penjati i ogradu. Kreću se penjati, mi ih spriječimo. I tako kreće tantrum. 
Da, dječje emocije znaju dovesti do roditeljskih tantruma 
Za roditeljsko opuštanje i lakše nošenje s burnim dječjim emocijama pomaže kada osvijestimo da često očekujemo previše od djece.
Pomaže i prisjetiti se da kada dječje emocije ne bi bile tako burne i zarazne, ni dječji smijeh ne bi bio najzarazniji i najljepši na svijetu 
Pomaže i ne zaboraviti da dječje emocije mogu biti smiješne odraslima, ali da nisu nimalo smiiešne našoj djeci. Nama se čini da je sitnica, ali njima je važno.
Njima je potrebna naša empatija.
