Čim sam ostala trudna, i prije nego što sam sama osvijestila tu činjenicu (a trebalo mi je jako dugo da osvijestim), moja sestra mi je već spakirala težak paket raznih pedagoških knjiga i poslala ga na dug put iz Berlina za Zagreb. Seka je radila kao odgajateljica u vrtiću i ima troje djece, pa to možda bolje objašnjava njezinu zaluđenost takvom literaturom 😊
Među svim tim knjigama posebno mi je preporučila knjige od Emi Pikler. Rekla je da ju je lijepo čitati, i da je to jedina knjiga koju je morao pročitati njezin suprug. Naravno da mi ništa nije bilo jasno, jer kao što sam napisala – nisam još ni osvijestila trudnoću, a kamoli porod i sve što dolazi poslije toga. Što to znači da ju je lijepo čitati?
I tko je uopće Emi Pikler? Emi Pikler bila je doktorica medicine koja je živjela i radila u Mađarskoj, rođena je 1902. a umrla je 1884. Radeći u domu za nezbrinutu djecu u Budimpešti iskoristila je mogućnost da istražuje i promatra razvoj beba i male djece, a svoja je opažanja i istraživanja sažela u jedinstveni, za tadašnje vrijeme revolucionarni pedagoški pristup. Mnogo stvari o motoričkom razvoju djece koje se danas znaju i uzimaju zdravo za gotovo Pikler je opisala više od prije pola stoljeća, no to ne znači da je njezin pristup zastario. Aktualan je i govori o mnogim važnim temama razvoja beba. Na prvi pogled je i suprotan onome što roditelji inače čine ili misle da trebaju činiti: maksimalnu nježnost, posvećenost i komunikaciju prema djeci Pikler preporuča za vrijeme njege, dok maksimalnu autonomiju djeci treba osigurati prilikom igre.
Njega & hranjenje: Idealna prilika za povezivanje s bebom. Potpuna pažnja i nježnost.
Veliku pozornost Pikler posvećuje njezi i hranjenju djeteta – njega i hranjenje traži puno vremena i uključenosti od strane roditelja i odgajatelja, a zauzvrat daje temelj za komunikaciju i povezivanje djeteta sa svojim skrbnicima.
Mnogo strpljenja, ljubavi i prije svega poštovanja moguće je unijeti i prenijeti u tom procesu. Umjesto da žurimo kroz mijenjanje pelena ili kupanje bebe, Pikler smatra da su to ključni trenutci u kojima s bebom gradimo topli odnos pun povjerenja, za koje treba uzeti vremena i dati bebu potpunu pažnju. Tako savjetuje da već od rođenja uvijek na isti način peremo bebu, krenuvši uvijek s istom nogom/rukom i pritom joj nagovijestimo i govorimo točno što radimo. Time će beba prije prihvatiti sve naše radnje, jer smo stvorili povjerenje i beba je postala aktivni sudionik u tom procesu. „Pikler mame“ s njemačkih blogova kunu se u to da njihove bebe i mala djeca ne bježe i ne protestiraju prilikom promjene pelena 😊 Beba će time i prije postati spremna sama istraživati i okušati se u samostalnom oblačenju, znači razvijamo i osjećaj autonomije i samostalnosti.
Igra: Prepustimo se djeci. Neka sami odrede tempo i način razvoja.
„Dijete koje kroz samostalne eksperimente nešto postigne, stječe sasvim drugačije znanje nego ono kojemu se daje gotovo rješenje.“
(prevedeno s njemačkog iz knjige Emmi Pikler: Friedliche Babys, zufriedene Mütter)
I dok je stereotipna slika današnjeg roditelja kako na brzinu mijenja pelenu da bi se igrao s bebom, za Pikler je važno osigurati autonomiju u dječjoj igri. Glavna uloga roditelja nije uloga zabavljača, već osobe koja osigurava poticajnu i sigurnu okolinu kako bi se beba što više kretala, samostalno igrala i time potaknuo razvoj motorike. Prateći detaljno razvoj beba, Pikler shvaća da se bebe najbolje razvijaju same od sebe, bez uplitanja odraslih. Nije preporučljivo pomagati bebi u niti jednom segmentu motoričkog razvoja – prilikom okretanja, posjedanja ili hodanja. Ne samo da će se time razvijati u svojem tempu i na najsigurniji i optimalan način, već je to i preduvjet za razvoj samopouzdanja – nije li prekrasno kada beba kada shvati da nešto može sama napraviti? Taj proces samostalnog razvoja se ne smije požurivati i Pikler apelira da se prihvati tempo svakog djeteta: neka djeca sjede samostalno s pet mjeseci, neka s deset mjeseci. Niti jedno niti drugo nije bolje ili lošije i požurivanjem im ne činimo ništa dobro. I dok nas obasipaju raznim igračkama na baterije, hodalicama, baby gymovima i dr., Pikler razvija pomagala i igračke od prirodnih materijala koje maksimalno pomažu djetetu da se samostalno igra i razvija.
Poštovanje beba prije svega
Umjesto zaključka, razmišljam kako najbolje objasniti zašto je Pikler tako lijepo čitati, tj. što je to što je na kraju i mene oduševilo u njezinom pristupu?
Lijepo je čitati Pikler zato što je njezin koncept bebinog razvoja – opušten, beba sama određuje tempo a odvija se najbolje bez smetnji sa strane – toliko suprotan našem užurbanom i komercijalnom svijetu. Beba otkriva svoje ruke s otprilike dva mjeseca, i ne možemo im se načuditi. Gleda ih, okreće ih, smije im se i postepeno shvaća da s rukama može nešto i uhvatiti. Pritom joj ne treba ništa drugo, samo jedna igračka koju su odrasli postavili u njezinoj blizini, ne preblizu ali i ne predaleko, kako bi je beba pokušala sama uhvatiti. Beba iz svojih kolica u šetnji gleda lišće kako se njiše na vjetru, dok je igračke koje sviraju i plešu na kolicima mogu samo ometati u razvoju. Nema niti igračka na prematalici, jer one ometaju komunikaciju između odraslih i bebe. Pikler daje svakoj bebi za pravo da se razvija svojim tempom i otkriva svijet na svoj način. I nimalo ne sumnja da će taj razvoj biti optimalan.
Lijepo je čitati Pikleri zato što se kroz njezine tekstove – detaljne opise postupaka njege, opažanja razvoja bebe i savjete odgajateljima i roditeljima – provlači velika ljubav i poštovanje. Ljubav i poštovanje prema bebama znači nježno postupanje s bebinim tijelom, nagovještavanje i opisivanje što joj radimo i vjera da nas beba razumije dok joj pričamo. Znači i razumijevanje za njezin tempo razvoja & vjeru u bebine sposobnosti i mogućnosti. Sve su to koncepti iz kojih je vidljivo uvažavanje bebe kao osobe i njezinog integriteta. Ljubav i poštovanje prema odraslima isto je vidljivo, njezine knjige ne čitaju se kao savjetnici za odgoj u stilu „10 najvažnijih stvari koje bi trebali znati“, već kao slojeviti, nimalo površni opisi razvoja i uloge roditelja i odgajatelja.
„Puno nesporazuma nastaje zato što se kruto slijede savjeti. Često u stvarnosti primjećujem iskrivljenu sliku onoga što bi u teoriji bilo točno. Ne želim učiti roditelje dogmama. Nije stvar u riječima ili određenim principima. Savjeti se ne bi smjeli pratiti bez potpunog razumijevanja, bez empatije i intuicije. Kada se odgaja većinom u jednom određenom duhu, onda greške koje se tu i tamo događaju nemaju veliku važnost. Važno je naučiti i razumjeti bitne stvari. A bitno je: Promatraj. Nauči upoznati svoje dijete! Kada uočiš što mu je potrebno, kada osjetiš što ga stvarno smeta, što mu je nužno, onda ćeš i ispravno postupati s njim, ispravno ga usmjeravati, odgajati.”
(prevedeno s njemačkog iz knjige Emmi Pikler, Friedliche Babys – zufriedene Mütter)