BLOG: Biti roditelj – životna škola

Nema za roditelje škole – osim one životne. Naše djetinjstvo, naši odnosi, naša očekivanja, uvjerenja i vrijednosti pomiješani s utjecajima koje na nas vrše društvena očekivanja koja smo upili još u školi, obitelji, sredini u kojoj živimo, među svojim prijateljima i kroz medije. Cijela ta mješavina osobnih i društvenih iskustava stvorila je našu predodžbu o roditeljstvu. 

Devet mjeseci, a mnogi i dulje, maštali smo o ostvarenju te predodžbe, o slikama urezanima u podsvijest, strahovali od poroda i vježbali disanje, bili sigurni da ćemo sve drugo kada dođe znati prirodno, lako i bolje od drugih prije ili pored nas.

Onoga dana kad smo konačno postali roditelji započelo je preispitivanje svega toga na čemu smo temeljili svoju viziju roditeljstva: samih sebe i drugih: svog partnera, svojih roditelja, društva, medija, prijatelja, svega. Koliko nismo mogli znati što nas čeka, toliko je teško odmah osvijestiti da je ovo tek početak putovanja i preispitivanja. 

Realnost je ta da je upravo roditeljstvo najveća i najteža životna škola: od sada pa nadalje svakoga se dana i trena, u svakoj reakciji, očekivanju, traženju i davanju, frustraciji i razočaranju suočavamo se sa samima sobom. S najboljim i najgorim dijelovima sebe. Za razliku od svih prijašnjih veza, pa čak i one koju imamo s partnerom/icom za kojeg/koju mislimo da se savršeno poznajemo, u ovoj je teško skrivati sve svoje – sve one dijelove sebe odavno zaboravljene, potisnute, s kojima smo možda mislili da smo zauvijek raskrstili ili ih uopće nikada nismo osvijestili, s dijelovima obiteljske prošlosti, našim slabostima, strahovima – sve počinje izlaziti na površinu. 

Ako roditeljstvo odlučimo temeljiti na potiskivanju tih dijelova sebe i drugih i graditi ga na očekivanjima koja postavljamo sebi, partneru i djetetu, tada će roditeljstvo biti teško, i postajati sve teže kako dijete odrasta. 

Što smo u boljem odnosu sa samima sobom, što bolje poznajemo sebe i što smo više spremni iskreno prihvatiti sebe, bit će nam lakše kročiti putem roditeljstva.  Ako poznajemo svoja ograničenja, svoje okidače, svoje neriješene unutarnje konflikte, moći ćemo ih prepoznati u odnosu s drugima, a to je osobito važno prepoznavati u odnosu s djetetom i ne prenositi svoj teret na njega. Ako uz to uspijemo ne upasti u zamku očekivanja temeljenih na vanjskim a ne vlastitim vrijednostima, i uspoređivanja s drugim roditeljima ili drugom djecom, na dobrom smo putu da uživamo u odnosu sa svojim djetetom, učimo iz njega i od njega, učimo o njemu i o sebi.

Jer roditeljstvo jest upravo to – odnos s drugim i drugačijim od sebe, odnos koji prolazi mnoge promjene kako taj mali čovjek raste i kako mi rastemo jer se oboje putem mijenjamo. To je odnos pun iskušenja i prepreka, ali ako je temeljen na prihvaćanju tada je prepun prekrasnih trenutaka koji nas stalno podsjećaju zbog čega je roditeljstvo najljepše životno iskustvo. 

Neki postanu roditelji kada sebe već dovoljno dobro poznaju i prihvaćaju, kada su dovoljno zreli da se odupru očekivanjima. Većini nas je roditeljstvo početak i put prema tome. I upravo zato je teško.

Ako smo prije mislili da smo strpljivi, sada uviđamo da ipak nismo. Ako smo mislili da smo tolerantni, sada to preispitujemo. Ako smo mislili da poznajemo partnera, sada shvaćamo da se moramo nastaviti upoznavati. Ako smo mislili da znamo što nam je u životu važno, sada se to uvelike promijenilo. Ako smo mislili da imamo prijatelje, sada nalazimo neke nove. 

Mi smo ti, roditelji, koji moramo učiti o sebi, preispitivati sebe, suočavati se sa sobom, rješavati svoje probleme, brinuti se o svojim potrebama, postupati u skladu s vlastitim vrijednostima, vlastitim razumom i intuicijom, pritom priznavati i prihvaćati svoje pogreške jer jedino tako za njih nećemo okrivljavati druge – a to je najdestruktivnije što možemo učiniti u odnosu s djetetom i partnerom/icom.

Ako si dozvolimo upoznavati sebe na ovom putovanju na koje nas je dijete povelo, bolje ćemo razumjeti svoje razloge, postupke, osjećaje, potrebe, reakcije, obrasce ponašanja i moći ćemo mijenjati one koji nam se ne sviđaju (a ne dijete).  

Greške su sastavni dio svakog dana, svakog učenja, svakog odnosa, moramo ih naučiti prihvatiti i ispraviti, tada nema mjesta grižnji savjesti. Ona se javlja kada nismo u skladu sa samima sobom, kada osjećamo da postupamo drugačije od vlastitih standarda. Promijenimo li to, možemo greške ostaviti u prošlosti i krenuti dalje. 

Ako smo naučili postupati uskladu s vlastitim vrijednostima i postavili standard za svoju obitelj, moramo naučiti prihvatiti da oni neće nužno biti isti sa svim društvenim standardima ili vrijednostima drugih obitelji, i da je to sasvim ok. 

Kada roditelj raste uz svoje dijete, to je najplodnije okruženje za rast i razvoj djeteta. 

MISLIONA