Beba ne zna reći što joj treba, već plačem iskazuje svoje potrebe. A za njezin razvoj ključan je pravovremen (brz) i primjeren (koji prepoznaje što joj treba) odgovor na njezin plač. Odgovaranjem na bebine potrebe ne možemo razmaziti bebu, već stvaramo sigurnu privrženost koja je baza za njezin daljnji razvoj.
I tu priča završava.
Ili ipak ne?
Kada se posvetimo pravoj bebi a ne unicorn bebi iz priručnika, priča se komplicira. Počinju bezbrojna pitanja: Što znači pravovremeni odgovor, koliko brzo moramo reagirati? Što znači primjeren? Što su uopće bebine potrebe, kako ih prepoznati? Da li ako bebu svaki put kada se plače nosimo, to znači da ćemo je ipak naviknuti na nošenje?
…Pravovremen odgovor znači da je ne smijemo pustiti plakati samu.
Pravovremeno ne znači da će beba razviti traumu ako ne stignemo do nje svaki put kada smo na WC-u. Ne znači niti reagirati na svaki plač odnosno svaku frustraciju.
Bebe, posebno kada krenu na svakojake načine kretati se po prostoru, ponekad znaju zaplakati iz frustracije jer ne mogu posegnuti za igračkom ili ne mogu proizvesti određenu radnju. Brz odgovor na frustraciju ne mora uvijek pomoći bebi jer smanjuje šanse za učenjem. Bebe ponekad plaču jer su umorne, jer su nakupile previše podražaja tijekom dana i moraju to izbaciti iz sebe prije nego što se smire. Možda joj ne možemo niti ne moramo nužno pomoći tako da čim prije smanjimo plač, ali važno je biti uz nju i s njom izdržati teške trenutke.
…Primjeren odgovor znači da odgonetnemo što bebi treba – nahranimo ako je gladna, presvučemo ako joj je vruće, smijemo se s njom ako joj je dosadno, prigušimo zvukove ako ih je previše.
Primjereno ne znači da odmah i svaki put moramo točno znati što bebi smeta. Istraživači koji su proučavali interakcije mama i beba izbrojali su da mame u čak 70% interakcija nisu sasvim usklađeni s bebom, na primjer ne uzvrate pogled iako ih beba to traži. Taj visok postotak neskladnosti istraživači su čak protumačili kao nužan za njezin razvoj, na taj način i beba uči o svijetu i polako se (vrlo polako!) kvata ukoštac s frustracijama i stresom. Novija istraživanja ukazuju i na to da će bebe razviti sigurnu privrženost i ako samo više od pola puta uspijemo smiriti bebin plač, čak i ako nam treba više vremena da shvatimo što joj treba.
Čini se da je važnije truditi se odgonetnuti što bebi treba i ispraviti pogrešne reakcije, nego odmah ispravno reagirati. Time stvaramo odnos i učimo se međusobno razumjeti. Nismo zgriješile ako nemamo tzv. „majčinski instinkt“. U redu je ako ne znamo odmah što bebi treba, dok god smo uz nju dok joj je teško.
Osim toga, kako beba raste, mijenjat će se i način na koji ona izražava svoje potrebe. Čim postanemo sigurni da smo upoznali naše bebe, opet nas s nečime iznenade 😊
…Odgovor na potrebe znači razumjeti što našoj bebi treba.
Odgovor na potrebe ne znači da sve bebe trebaju jednak odgovor i da su njihove potrebe istog intenziteta.
Svim bebama je potrebno nošenje, potrebno im je da osjete našu kožu. Bebe se ne mogu razmaziti nošenjem kada im je nošenje potrebno. No neke bebe trebaju izuzetno mnogo, a neke manje nošenja i maženja. Možda imamo bebu koja jako voli biti na prostirci i sama istraživati svijet, a mi je neprestano nosimo i onemogućimo u njezinom istraživanju.
Sve bebe trebaju da ih mi smirimo. Kako se nositi sa stresom i neugodnim senzacijama i osjećajima, kako se smiriti, pa i kako se smijati – sve i još puno toga beba uči kroz odnos s važnim osobama u njezinom životu. No dok neke bebe dugo ovise o nama, neke bebe ranije razviju mehanizme regulacije osjećaja. Možda imamo bebu koja je sposobna rano se sama umiriti, a mi je stalnim njunjanjem sprečavamo u tome da razvije svoje samostalnost.
Strah da će se beba naviknuti na neke obrasce, npr. da će se naviknuti na stalno nošenje ili da će jedino moći zaspati uz dojenje opravdan je ako ne prepoznajemo trenutke kada je bebi potrebno nešto drugo, ili kada je beba sposobna i za samostalnije korake. No, teško da ćemo uvijek znati prepoznati kada je vrijeme za promjenu ili da ćemo sami biti spremni za promjenu – i to je sasvim u redu, ne postoji savršen roditelj. Razmaziti bebe je prekrasno, a navike su tu da se mijenjaju. Prvo navikavamo na dudu pa kasnije odvikavamo od dude, prvo navikavamo na krevetić pa kasnije na veliki krevet i tako ukrug. Sve je to sastavni dio roditeljstva 🙂
Od toga da bebu „naviknemo na ruke“, veća je opasnost ako odemo u drugu krajnost. Iz straha da ćemo razmaziti bebu ili nekih drugih uvjerenja, postavimo prevelika očekivanja. Na primjer, očekujemo da će beba ubrzo zaspati sama u svom krevetiću. Tada se otvaramo savjetima koji su krojeni po potrebama roditelja, a ne beba. Osim što može štetiti bebama, štetit će i nama jer umjesto uživanja u svojoj bebi, provest ćemo vrijeme pokušavajući bebu prilagoditi vlastitim očekivanjima.
Budimo uz svoju bebu, mazimo je i pazimo koliko god ona to želi!
Vjerujmo svojoj bebi, neka ona bude vođa zagrljaja.