BLOG: Beba vođa zagrljaja

O roditeljskim strahovima – strah da ćemo razmaziti bebu (dio 1)

Beba do godine dana ne može se razmaziti, danas su stručnjaci u tome složni. Tek nakon deset do dvanaest mjeseci starosti kreće odgoj, kada se postavljaju novi izazovi za roditelje kao što je učenje strpljenju/odgodi zadovoljstva, regulacija emocija ili poticanje samostalnosti.

Beba dolaskom na svijet zna komunicirati uglavnom plačem, njime pokazuje što joj i koliko joj treba. Pravovremenim (=brzim) i primjerenim (=prepoznavanje koju potrebu treba zadovoljiti) odgovorom na njezin plač beba uči da je svijet sigurno mjesto i razvija elementarnu svijest da vrijedi kao ljudsko biće. Time oblikujemo optimističan pogled na sebe i druge, sigurnost u svijet koja je od neprocjenjive važnosti za daljnji razvoj djeteta.

Iako smo kao trudnice i roditelji sigurno čuli/e kako se beba ne može razmaziti i većina roditelja to i intuitivno razumije, strah da razmazimo bebu i dalje je gotovo sveprisutan u našem društvu. Strahujemo da ćemo bebu naučiti na nošenje, da će samo htjeti cicati, da se nikad neće naučiti sama smiriti ili zaspati…

Saznanja iz psihologije i neuroznanosti koja govore o tome da se bebe ne mogu razmaziti stara su tek par desetljeća, a njihov proboj među laicima traje do danas. Za razliku od suvremenih teorija, priručnici starije generacije prepuni su strogih savjeta poput toga da se beba treba dojiti svaka tri sata (a plač u međuvremenu ignorirati) ili da se beba mora sama uspavati od prvog dana, u svojoj sobi i u svom krevetiću.

Takvi priručnici proizašli su iz prevladavajućih vrijednosti tog vremena, no i nekih saznanja iz psihologije. Teorija biheviorizma proučava isključivo ponašanje, dok unutarnje procese poput misli, osjećaja i motivacije ostavlja po strani, budući da se ne mogu precizno promatrati i mjeriti. Jedan od glavnih predstavnika i teoretičara biheviorizma, B.F. Skinner, ljudsko ponašanje objašnjava isključivo kroz okolinske podražaje – ponašanja koja su nagrađena će se pojačati, dok će se ponašanja koja su kažnjena smanjiti ili nestati.

Skinnerova teorija previše je jednostavna da bi mogla objasniti složeno ljudsko ponašanje, no bila je utjecajna te je preslikana na djecu: Ako bebu podignemo svaki put kada se plače, naučit ćemo je da plačem može dobiti što želi i time će naučiti manipulirati roditelje.

Pokazalo se da je točno upravo suprotno: bebe plaču manje ako se pravovremeno reagira na njihove potrebe, a plaču više ako ih se pusti da plaču.

Okolina, posebno generacija naših roditelja, učila je podizati djecu uz takve priručnike, a nerijetko se sukobljavala sa svojim roditeljima koji su njegovali brižniji stil. A kada nam strah da ćemo razmaziti dijete usađuju upravo osobe od autoriteta i čiju mudrost volimo i cijenimo – naši mame, tate, tete – možemo se osjetiti rastrgani između vlastitih uvjerenja i intuicije te njihovih savjeta i uvjeravanja.

I mimo pritisaka okoline, roditelji se mogu lako preispitivati. Kada po stoti put ulazimo u sobu jer se beba opet probudila, kada beba i nakon prvih dva do tri mjeseca traži dojenje svaka dva sata ili češće, kada plače čim mama izađe iz sobe, počinjemo se pitati jesmo li negdje pogriješili. Beba traži izuzetno mnogo strpljenja, ljubavi i dodira, da očajnički počinjemo tražiti lakše načine smirivanja bebe. Pitamo se jesmo li je previše tetošili, bojimo se da bebina potreba za nošenjem, dojenjem ili uspavljivanjem nikad neće prestati.

Tada nam se može učiniti kako bi bilo lakše da ljudski odnosi funkcioniraju isključivo po principu nagrade i kazne. To bi možda bilo lakše, no ne i ljepše! Nismo roboti, i upravo kompleksnost odnosa određuje njegovu dubinu. Odgovaranjem na bebin plač stvaramo odnos i produbljujemo ga. Kroz naše pokušaje odgonetavanja što bebi trenutno smeta, sve bolje upoznajemo i razumijemo vlastito dijete. Od početne zaljubljenosti u novorođenče dolazimo do nezamjenjive obostrane ljubavi.

Ako osvijestimo naše strahove i potrudimo se razumjeti djetetove potrebe, lakše ćemo izdržati još jedan ulazak u sobu, još jedno uspavljivanje, još jedno nošenje, još jedno dojenje. Beba je ta koja je u prvoj godini glavna, koja zna što joj treba, a i zna to dosta glasno pokazati 😊

A neke mantre poput “Beba me najviše treba baš kad najviše plače, i kada je meni najteže pomoći” ili “Nezadovoljene potrebe ostaju, zadovoljene nestaju” pomažu u preživljavanju ove izazovne godine!