Iskustva koja smo doživljavali kroz školsku dob oblikovala su naša uvjerenja o školi i učenju. Uvjerenja koja imamo nesvjesno prenosimo na djecu, kao i osjećaje koji ih prate.
Kako bi djeci pomogli u kreiranju zdravog odnosa prema učenju i školi, važno je da prvo osvijestimo naša uvjerenja, kao i naše misli, osjećaje i ponašanja vezana uz školski život naše djece.
Djeca stvaraju neku svoju priču, a u tom procesu naša uloga je vrlo značajna. Mi smo tu da im pružimo podršku i vodstvo, te da im pomognemo da se osjećaju dobro, ugodno i kompetentno u svojoj ulozi školarca.
Kako bi dijete razvijalo pozitivnu sliku o školi važno je staviti fokus na ono što je dobro, što dijete voli, što mu se sviđa, što je to što mu stvara osjećaj ugode u školi, pa makar to bile sitnice.
Dijete ima prirodnu potrebu za istraživanjem i učenjem. Ukoliko tu potrebu njegujemo i potičemo, dijete će moći na učenje gledati kao na proces koji ga bogati i u kojem može uživati i osjećati se dobro.
Da bi dijete voljelo učiti moramo mu pomoći da učenje poveže s osjećajem ugode. To možemo postići tako što ćemo učenje povezati s trenutnim interesima djeteta i s onime što dijete voli (npr. da vježba čitanje čitajući knjigu o svemiru).
Također, možemo mu pomoći tako da novo znanje povežemo s onime što već zna, da uči na neki njemu zabavan način. Ukoliko mu je potrebna naša pomoć da prilikom učenja dozirano i prikladno koristimo humor.
Važno je da mi roditelji ne potičemo stav prema učenje kao prema obavezi koja se nameće i koja se mora izvršiti. “Moraš” stvara otpor, daje negativnu konotaciju.
Pritisak i kontrola stvaraju osjećaj straha, a često i osjećaj nekompetentnosti. Visoki zahtjevi i očekivanja uništit će motivaciju, a za uspjeh je vrlo važno da dijete bude motivirano.
Kada postoji strah, tada nema rasta, nema napretka, nema pravog učenja. Kada se dijete boji, ono se nalazi u sustavu preživljavanja. Tada se njegov intelekt ne može razvijati.
Također djetetu možemo pomoći tako da ga potaknemo da ono samo otkrije kada je najproduktivnije, u kojem dijelu dana, na kojem mjestu se osjeća najugodnije za učenje i pisanje domaće zadaće.
Neka dijete samo osmisli plan za učenje i ispunjavanje njegovih školskih obaveza.
Davanjem slobode oko organizacije i načina na koji će dijete učiti stavljamo odgovornost u njegove ruke i potičemo ga da se osjeća dobro i motivirano.
Kako bi stvorili još veći prostor za osjećaj kompetentnosti a time i za motivaciju, važno je staviti naglasak na trud i male uspjehe, a ne na konačnu ocjenu. Pomozimo djetetu da vidi i prepozna ono što je napravilo dobro.
Ujedno, vrednovanjem truda potičemo razvoj razvojnog mentalnog sklopa koji je izuzetno važan u postizanju uspjeha u svim sferama života.
Ukoliko dijete čvrsto vjeruje da može i da je sposobno za velike pobjede ako se dovoljno jako i uporno trudi, tada više za njega ne postoje granice.
Budimo primjer našoj djeci u prihvaćanju neuspjeha. Pokažimo im i naučimo ih kako da prepoznaju svoje pogreške, potaknimo ih da o njima razmišljaju, da ih prihvate i da ih se ne boje. Tada će na neuspjeh moći gledati kao na novu priliku za uspjeh.
Biti uključen roditelj, biti povezan i biti tu za dijete podrazumijeva da ga želimo čuti i razumjeti te da nam je važno što doživljava u školi i kako se s time nosi.
Kada razgovaramo o događajima iz škole, mi pomažemo djetetu da ih proradi, da ih njegov mozak procesuira, da shvati što se dogodilo i da otpusti osjećaje koji su se pojavili.
Poticanjem na razmišljanje i rješavanje problema umjesto nuđenja gotovih rješenja dajemo djetetu alate kako da se nosi s teškim i izazovnim situacijama u školi.
Djeca su sposobna za izvanredne ideje i rješenja ako im mi stvorimo uvjete za to, a to je da se osjećaju prihvaćeno i povezano s nama, te da zaista vjerujemo u njihove kompetencije.
Stavljanjem naglaska na dijete i na to kako se ono osjeća u školi, a ne samo kakav uspjeh postiže, razvijat ćemo temeljni osjećaj vrijednosti. Ja sam važan i vrijedan takav kakav jesam, bez obzira na moje ocjene i postignuti uspjeh.
Kada dijete unutar svoje obitelji osjeća da pripada i da uz sebe ima svoj tim, tada može bez straha ići u školu i usvajati nova znanja.
Akcija podrške učenju “Bez stresa u školu” provodi se u sklopu projekta “Umreženi u krizi”. Ovaj tekst je u sklopu akcije napisala volonterka Ana Ruševljan, psihologinja.
Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge EMA.