“Prvo konekcija, onda korekcija”. Što to zapravo znači?
Dok sam čitala o odgoju držeći u rukama svog tek rođenog sina ovo zlatno pravilo “prvo konekcija, a onda korekcija” zvučalo je prilično jednostavno. Nisam znala koliki me izazov tek čeka. Zašto? Zato što su upravo takve situacije u kojima dijete ne surađuje, ponaša se na neprihvatljiv način, ima emocionalni ispad ili proživljava neku tešku emociju, triger za naše teške emocije poput ljutnje, bijesa, bespomoćnosti, tuge… Pojavi se cijeli koktel emocija koji nas lako i brzo preplavi.
Upravo tada kada dijete svojim ponašanjem upali sve naše alarme i naš mozak ga percipira kao neprijatelja kojeg mora poraziti, kada smatramo da je “zločesto” i da zaslužuje kaznu, tada mu je najpotrebnija naša pomoć. Tada mu je više nego ikada potreban smiren i siguran vođa.
Koliko samo znaju biti teške takve situacije, a toliko vrijedne za učenje. Svaki put osjećam ogromnu odgovornost. Moje dijete gleda mene, ja sam vođa, učitelj. Da li mogu opravdati titulu pravog vođe koji može iz situacije u kojoj sve u nama vrišti izvući najbolje i pretvoriti ju u situaciju iz koje će moje dijete učiti vještine koje je itekako vrijedno ponijeti u odraslu dob?
Ono što najviše želim da ponese su osjećaji prihvaćenosti i vrijednosti. Želim da zna da je uvijek prihvaćeno, sa svim svojim emocijama, sa svim svojim ponašanjima, u svim svojim izdanjima. Želim da zna da je vrijedno samim svojim postojanjem i da meni nikada ne treba dokazivati svoju vrijednost. Želim da osjećaji prihvaćenosti i vrijednosti budu čvrsto ugravirani u njegovu sliku o sebi.
Bezuvjetno prihvaćanje ne isključuje postavljanje zdravih granica za ona njegova ponašanja koja nisu u redu. Postavljanje granica je važno i potrebno jer želim da se osjeća sigurno, jer želim da zna da ću ga zaustaviti onda kada je to potrebno i dobro za njega i druge. Poučit ću ga i pokazati mu novi smjer.
Da bih ga mogla bezuvjetno prihvaćati, modelirati samoregulaciju i poučavati, potrebno je da prvo reguliram sebe.
Nimalo lagan zadatak, pogotovo ako do sada nisam imala priliku naučiti i usvojiti kako se to radi, kako se to postupa s emocijama, kako ih se prihvaća, procesuira, otpušta.
Želim da moje dijete gleda majku koja se zna nositi sa svojim emocijama. Želim da zna da je uz mene uvijek sigurno. To je odlična prilika za učenje po modelu. Ono što mu tada najčešće kažem je: “Sada sam jako ljuta, evo ovdje u želucu osjećam kao da nešto kipi.” Krenem duboko disati ili ako je potrebno kažem mu da ću izaći kratko na balkon jer ne želim vikati na njega i da ću se brzo vratiti.” Napravim time out za sebe, ne za njega, za sebe.
Tek kada sam postala majka shvatila sam koliko toga moram naučiti o sebi, mijenjati usvojene obrasce ponašanja, uvjerenja koje sam ponijela sa sobom u odraslu dob, razvijati svoju emocionalnu inteligenciju, da bih mogla biti roditelj kakav želim. Padovi su neizostavan dio tog puta, nisam savršena, niti to trebam biti. Važno je da prihvatim svaki pad i da me osjećaj krivnje koji dolazi s njim motivira da budem bolja. Važno je da ne zapnem u krivnji, već da iz nje izvučem snažnu lekciju. Tako će i moja djeca naučiti da je u redu ne biti savršen i da su padovi tu kako bi postali bolji i snažniji. Iz svakog pada možemo puno naučiti.
Tek kada sam ja dobro i kada sam u ravnoteži, mogu svom djetetu dati najbolji dio sebe. Tek tada imam kapacitet za povezivanje, za prihvaćanje i validiranje baš svih njegovih emocija. Tada mu autentično mogu reći: “Tu sam za tebe, razumijem, vidim da ti je teško. U redu je plakati, biti ljut, biti tužan. Proći će, nisi sam/a.”
Krucijalno je ostati smiren, odnosno, prvo umiriti sebe kako bi se dijete moglo umiriti i polako razvijati samoregulaciju. Pružiti mu podršku i razumijevanje, prihvatiti njegove emocije i potrebe, čuti njegove želje, a ponekad samo ostati uz njega u tišini.
Kada se dijete smiri, odnosno kada se isključi njegov donji, reaktivni, primitivni dio mozga koji ga priprema na reakciju u stresnim situacijama, a gornji, racionalni dio mozga se aktivira, tada je spremno za učenje. Kada je mozak integriran, dijete je u ravnoteži i poučavanje može započeti.
Poučavanje s empatijom i poštovanjem izuzetno je važno ako želimo da dijete razvije intrinzičnu, unutrašnju motivaciju za nova znanja i vještine. Tada se neće ponašati na određen način samo zato kako bi izbjeglo kaznu ili samo zato što smo mi to tako rekli.
Vjerujem da svatko od nas želi biti učitelj koji zaslužuje poštovanje. Onaj učitelj kojeg dijete poštuje s ljubavlju, ne sa strahom.
Nimalo lagan put, ali sigurna sam da je ispravan i vrijedan.
Autorica članka je Ana Ruševljan, psihologinja, mama dječaka i djevojčice. Odnedavna volonterka Udruge EMA 🙂