Jesmo li iz krize izašli pametniji?

Još se dobro sjećam početka lockdowna i prevladavajućih tema s društvenih mreža i raznih portala tog vremena: Javljanje broja oboljelih, nagađanje o porijeklu virusa, utopijske teze o prirodi koja se oporavlja uslijed smanjene aktivnosti ljudi.

Kroz razne objave, članke, videe i komentare prisutna je bila i ideja da je izolacija prilika da se posvetimo sebi, nađemo vremena za stare hobije i upoznamo sebe kroz nove. Radilo se o dobronamjernom, no naivnom viđenju krize kao prilike za rast, razvoj i promjenu. Takvo viđenje nije naivno zato što kriza ne može biti prilika za promjene, već zato što se promjene ne događaju baš tako brzo i lako uslijed doživljaja stresa, gubitka i kaosa.

Kako očekivati promjene, kada u početnim danima pandemije prevladava strah i neizvjesnost? Odlazak u dućan planiramo s rukavicama, maskom, dezinficijensima, očekujemo redove pred dućanima, a nemamo blage veze kako se virus točno prenosi. Istovremeno se pitamo zašto svi toliko kupuju i trebamo li možda i mi stvarati zalihe.

Kako očekivati osobni rast, kada su sve naše glavne životne uloge ostale zatočene u skučenom domu? Briga o djeci, briga o kućanstvu, poslovne obaveze, kaotično izmiješano i zapapreno s novim izazovima i ulogama: roditelji postaju učitelji, zaposlenici su dostupniji a nesigurniji nego ikad prije, čišćenje poprima nove dimenzije dezinficiranja kućanstva.

Kako očekivati razvoj i učenje, kada prevladava osjećaj kaosa – kaos uslijed nerazumijevanja situacije u kojoj smo se našli i žongliranja sa svim obavezama?  Neke obitelji* su bile sretne što su više zajedno, uistinu su otkrivale ako ne nove hobije, onda zaboravljene igre i aktivnosti. No obitelji sa školskom djecom, i to najkasnije kada su shvatile da se škola na daljinu nastavlja, a očekivanja od učenika se ne smanjuju, nisu u mogućnosti baviti se zaboravljenim igrama već plove kroz kaos najbolje što mogu.

Pandemija je za velik broj roditelja predstavljala stresnu situaciju, što znači da su bili preopterećeni i njihovi resursi su bili iscrpljeni. U toj situaciji usredotočujemo se na novo nastale okolnosti i rješavamo ih najbolje što znamo. Većina ispitanih obitelji se je snašla: Pronašla je vremena za rutine koje približavaju, ne udaljavaju kao što svakodnevne šetnje i zajednički obroci. Obaveze i usmjerenost jedni na druge nije ih dovela do udaljavanja, a neke je obitelji približila i osnažila. Roditelji su se organizirali i uspjeli izvršiti dnevne zadatke unatoč kaosu.

Kod nekih obitelji ovaj kaos je dugoročno doveo do novih vještina ili novog načina razmišljanja. Dio roditelja govori kako je uspjelo promijeniti neke ustaljene obrasce, npr. pomoći djeci da postanu samostalnija u izvršavanju školskih zadataka.  Ipak, pravo učenje u krizi – drugačije razmišljanje, drugačiji odnosi u obitelji, nove vještine, pa i novi hobiji – zahtjeva vrijeme i prostor za proradu iskustva. Većina obitelji je jednostavno plivala najbolje kako zna i čekala povratak na staro.

Površno gledano, izgleda da smo nakon izostanka epidemioloških mjera konačno dočekali povratak na staro, da smo pritisnuli gumb i vratili se životu od prije. Kada zagrebemo površinu, vidimo da smo još uvijek u krizi,  suočavamo se s nizom posljedica pandemije i novom financijskom krizom. Obitelji govore o teškom spajanju kraja s krajem. Govore o umoru, krajnjoj iscrpljenosti nakon duge usmjerenosti na preživljavanje u kaosu. Govore o velikim rupama u znanju djece koje se sve više otkrivaju prilikom povratka u redovnu nastavu, i anksioznosti koja prati učenike u stalnim pokušajima popravljanju tih rupa. Govore i o tome da su djeca povučenija, sramežljivija, anksiozna u većem kolektivu, pred svojim kolegama iz razreda; nemaju osjećaj pripadanja školi ili razredu, i najradije bi se opet skrivala iza ekrana.

Naivno je uslijed svega očekivati da obitelji nađu resurse za veće promjene. No imamo pravo očekivati podršku za suočavanje sa svim posljedicama i podršku za proradu svih stresnih iskustava koje smo prošli i koje još prolazimo.

Umjesto da tražimo od roditelja da nađu to magično vrijeme za sebe, trebamo razgovarati s njima, davati stručne i konkretne informacije o značenju granica u obiteljskim odnosima i razvoju samostalnosti i odgovornosti kod djece; ali i zagovarati promjene u obiteljskoj politici koja će im omogućiti vrijeme za sebe.

Umjesto da tražimo od njih da se snađu u svim svojim (novim) ulogama, trebamo što glasnije pričati o stresu koji proživljavaju oni i njihova djeca, zagovarati školu koja u središte stavlja dobrobit djece, osmišljavati akcije i strategije koje bi im pomogle prilikom učenja, davale prilike za povezivanje i druženje s vršnjacima.

Tek tada, možda, uspijemo pronaći novi hobi.

* EMA je u sklopu projekta “Umreženi u krizi” provela mapiranje potreba obitelji, što je uključivalo fokus grupe i dubinske intervjue s roditeljima, a u manjoj mjeri su bila uključena i njihova djeca. Usmjerili smo se na iskustva i doživljaj pandemije i potresa u zadnje dvije godine te na podršku koju su dobili i koju trebaju. Objava rezultata planirana je početkom rujna, a ovaj članak osvrt je na preliminarne rezultate tj. na neka od iskustava roditelja s kojima smo pričali.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Projekt sufinancira i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge EMA.