Kako vidim vlastito dijete?
Naša ponašanja, izgovorene riječi i reakcije proizlaze iz naših uvjerenja. Duboko usađenih misli koje smo naučili hodajući ovom planetom. Naučili smo ih od naših roditelja, susjeda, društva, a istim će ih putem naučiti i naša djeca.
Koja uvjerenja našoj djeci želimo usaditi?
Jesu li to ista uvjerenja s kojima mi hodamo kroz život?
Jesu li to uvjerenja koja će našoj djeci koristiti ili koja će im odmagati?
Našoj djeci usađujemo različita uvjerenja upravo našim ponašanjima. Sigurna sam da ste se našli u situaciji kada ste zaista bili ponosni kako ste reagirali na plakanje zbog nekupljene igračke, ali sam isto tako sigurna da ste se našli u situaciji kada i niste bili tako ponosni. Odakle mi ovakva reakcija? Što da sada učinim? Jesam li trajno naštetila/naštetio svojem djetetu?
Ono što oblikuje naše ponašanje prema našem djetetu jest slika koju imamo o njemu samom, ono kako ga vidimo. Vidimo li ga kao ono koje ima potencijal, interese i ono koje je sposobno razvijati se? Ili ga možda vidimo kao projekt vlastitog ostvarenja?
Maria Montessori donosi nekoliko metafora kojima nam želi proširiti pogled prema djetetu i njegovim sposobnostima. Odnosno, donosi nekoliko slika djeteta za koje vjerujem da ih svatko može prisvojiti, a onda i iz njih oblikovati vlastita ponašanja utemeljena na ljubavi i poštovanju.
Montessori govori da je dijete otac čovjeka. Sve ono što sada, kao odrasli, posjedujemo ostavilo nam je dijete u nama; naš karakter, načine na koje pričamo, na koje se krećemo te zaključuje da nas je upravo dijete u nama izgradilo. Što bi ovo značilo za naša ponašanja? Za naš pogled prema djetetu? Vjerujem da nam je ovom metaforom Montessori htjela približiti važnost nas odraslih koji smo uključeni u rast i razvoj djeteta. Svojim ponašanjem zaista možemo pomoći djetetu da ono izgradi čovjeka koji će biti samopouzdan te kojeg će krasiti samopoštovanje.
Kada za dijete oblikujemo okolinu koja će mu biti primjerena te koja će poticati i podržavati sve aspekte djetetovog razvoja, ono ovladava njom, a zatim formiranje karaktera i socijalni život dolaze spontano. Upravo tada djetetu omogućujemo da započne posao stvaranja čovjeka neovisnog u svojim moćima i svom karakteru, čovjeka sposobnog da radi i zagospodari svim onim što ovisi o njemu. Prema tome, Maria Montessori dijete opisuje kao radnika društva tj. graditelja budućnosti jer sve što radi je za budućnost čovječanstva.
Odlučila sam istaknuti samo dvije metafore o tome kako trebamo gledati na dijete, no postoji ih još nekoliko. Vjerujem i nadam se da nas i ove dvije mogu potaknuti da odlučimo promijeniti uvjerenja i pogled na dijete koji trenutno imamo jer nas samo promjena ponašanja može dovesti do preoblikovanja od pokušaja ostvarivanja poslušnosti do odnosa koji će pomoći djetetu da postane graditelj samopouzdanog čovjeka i graditelj one budućnosti koja će mu donositi poticajna uvjerenja i stavove.
Ipak, ponekad se nađemo u situacijama da reagiramo iz tradicionalnih stavova, odnosno onih koje su nam usadili naši roditelji (pritom mislim na one stavove i uvjerenja koja nas sabotiraju te ne poričem da su i u prošlosti postajala uvjerenja koja nam pomažu da se ostvarujemo) i to je u redu. Proces promjene uvjerenja, u ovom kontekstu slike o vlastitom djetetu, jest dugotrajan, ali je najvrjedniji jer će nam pomoći da s djecom ostvarujemo dugotrajne veze utemeljene na poštovanju i istinskom odrazu ljubavi.
Literatura:
Montessori, M.( 2016). Upijajući um. Beograd: MIBA DN Centar.
Autorica: Lucija Šogorić
Lucija je studentica 3. godine ranog i predškolskog odgoja. Lucija voli proučavati alternativne pedagoške pristupe i načine kako ih svatko može prisvojiti za sebe, a posebno se oduševljava Mariom Montessori. Sretne smo što nam se je pridružila kao volonterka Udruge EMA 
