Podrška mentalnom zdravlju u krizi

Htjeli si mi to priznati ili ne, kriza još uvijek traje i pitanje je kada će prestati. To što smo se prividno privikli na novo normalno, ne znači da je prilagodba (bila) laka niti uspješna.

Prividna prilagodba očituje se i smanjenjem interesa javnosti za krizu uzrokovanu pandemijom i potresom: vijesti o tome da postoji novi portal za mentalno zdravlje, članci o očuvanju mentalnog zdravlja i info o tome kamo se uputiti, prilozi o obiteljima koje se nose s teškoćama nastalih uslijed krize sve je rjeđe i rjeđe. Kao da su nestale sve okolnosti koje dovode do stresa: rad od doma uz malu djecu, strah od zaraze, suočavanje s zdravstvenim problemima nastalih nakon preboljenja COVID-a 19. Nestao je interes za katastrofu potresa koja nas je zadesila, ironično je kojom brzinom zaboravljamo da velik broj osoba još nema mogućnost povratka u svoje domove.

Istovremeno, usputno se šuška o visokoj prevalenciji simptoma vezanih uz mentalno zdravlje. Na neformalnim druženjima izmjenjuje se sve više priča o djeci i odraslih kojima je potrebna podrška – bilo da je riječ o socijalnoj anksioznosti, školskoj fobiji, povećanoj izloženosti ekranima kod djece; ili povećanoj stopi depresije i anksioznosti kod odraslih. Istraživanja i iskustva stručnjaka potkrepljuju ove anegdote; tako je istraživanje „Godinu dana poslije – rezultati probira mentalnog zdravlja djece u Zagrebu“ pokazalo kako 1 od 10 djece iskazuje značajne razine anksioznosti i/ili depresivnosti, dok 1 od 7 djece pokazuje značajne razine posttraumatskog stresa.

Uz preopterećenost zdravstvenog sustava, postoji i golema preopterećenost stručnjaka pomagača u području mentalnog zdravlja – psihologa, psihijatara, socijalnih radnika i drugih. Zagovaranje i oslanjanje na promjene institucionalnih mehanizama, poput dostupnije i kvalitetnije skrbi za mentalno zdravlje, ne može biti potpuni odgovor. Promjene su spore i ne uključuju niti osobnu niti društvenu odgovornost pojedinca, koja je nužna kako bi se i institucionalni mehanizmi mijenjali na bolje te vrijedili za sve nas.

Oslanjanje isključivo na snagu pojedinca i našu sposobnost da se nosimo s teškoćama je naivno i opasno. Osjećaj da upravljamo našim životima važan je i povezan s nizom pozitivnih vještina i osobina, poput samoefikasnosti. Ipak, potpuno oslanjanje na sebe skriva opasnost neprepoznavanja problema i nerazumijevanja sebe. Također skriva širi društveni kontekst, onemogućava razumijevanje strukturalnih nejednakosti tj. teškoća s kojima se neke skupine i neki pojedinici nose i radi kojih su više ranjivi od drugih. Bez šireg uvida i teorija o društvenoj nejednakosti, slijepi smo za probleme velikog broja naših sugrađana i sugrađanki.

Uz balansiranje između ove dvije krajnosti te kontinuiranu brigu o mentalnom zdravlju, ključna je i osobna i društvena odgovornost svih nas. Društvena odgovornost uključuje shvaćanje da svatko može pomoći drugima u svojoj zajednici, makar malim simboličnim akcijama. Osobna odgovornost podrazumijeva brigu o sebi, razumijevanje vlastitih granica i mogućnosti. U kontekstu dugoročne krize, svatko se treba zapitati kako ide prilagodba na novo normalno, te istražiti dopuštamo li sebi da budemo nesavršeni, uvidimo kako je teško nositi se s kontinuiranim stresom.

Projekt „UMREŽENI U KRIZI“, koji provodi Udruga EMA s partnerskim udrugama IKS i Ambidekster klub daje skroman odgovor na potrebe s kojima smo suočeni uslijed krize.

Projekt ne ulazi u zagovaranje promjena na institucionalnom nivou, no uzima u obzir širi kontekst: Kreće od pretpostavke da su neke skupine ranjivije od drugih i obraća posebnu pažnju kako kriza dodatno jača rizik od socijalne isključenosti, posebno obiteljima koje su već višestruko diskriminirane. Kroz istraživanje detaljnije će se izvidjeti potrebe obitelji nastalih uslijed krize; što je prilika za uvid u to što se sve događa obiteljima pogođenih pandemijom i potresom, tj. prilika da saznamo je li novo normalno normalno. Edukacijama na projektu i mentorstvom partnerskih organizacija kapacitirat će se Udruga EMA kako bi i dalje mogla pružati podršku roditeljima, uzimajući u obzir i institucionalne promjene.

Na projektu planiramo istražiti i osvijestiti potrebe obitelji, a zatim pokrenuti manje volonterske akcije u kojima se obitelji povezuju: nude podršku koju mogu ponuditi, a primaju podršku koja im je potrebna. Primjerice, učiteljica može pomoći susjedi koja se nosi s izazovima online nastave svoje djece, dok druga obitelj može pružiti podršku učiteljici s teškoćama s kojima se ona suočava – donošenje hrane za vrijeme izolacije ili podrška u nekoj vještini u kojoj se manje snalazi.

Projekt Umreženi u krizi tiče se i osobne i društvene odgovornosti kroz umrežavanje, poticanje solidarnosti, osvještavanje naših i tuđih potreba: Mali doprinos koji postaje velik kada se doda doprinosima drugih pojedinaca i organizacija.

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Projekt sufinancira i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Udruge EMA.