Tolerancija ili tolerancija na nasilje?
Što je zajedničko empatičnosti, tolerantnosti i nasilnosti? Osim osjećajne i ponašajne, sve tri pojma uključuju kognitivnu i vrijednosnu komponentu. To su ponašanja koja nisu rezultat puke reaktivnosti, afekta, već rezultat mišljenja – dakle izbora. Znajući to, znamo da niti tolerancija niti netolerancija, kao niti nasilništvo ili empatičnost, nisu nasljedne karakteristike već rezultat učenja.
Sve što govorimo djeci važno je kao i ono što govorimo pred djecom i ono što ne govorimo – šutnja često ima snagu odobravanja.
Nasilje, posebice ono verbalno i emocionalno, je sveprisutno među djecom, djevojčicama i dječacima, a da bi postalo izoliran slučaj važna je naša uloga: čemu učimo djecu, kakav model pružamo, kakav odnos gradimo i koliko znamo o njihovom životu izvan e-dnevnika.
Jučer, na Međunarodni dan tolerancije, održale smo u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi radionicu na kojoj smo zajedno s roditeljima istraživali
– može li svako dijete postati žrtva
– možemo li znati da naše dijete (ne) sudjeluje u nasilju
– je li nasilno dijete jedini sudionik nasilja
– kako osnažiti djecu da spoznaju svoju moć u odnosu na svoj strah
– kako razlikovati agresiju (nedovoljna regulacija, frustracija) i nasilno ponašanje (svjesno, plansko, usmjereno)
– kako razlikovati koketiranje s ružnim riječima (normalnog za dob) i verbalno nasilje
– koji su nedostaci poruke “ne miješaj se”
– kako osnaživati djecu kroz odnose u obitelji kako bi se znala zalagati za sebe i/ili ne postati aktivni ili pasivni suučesnik
– kada je vrijeme za roditeljsko uključivanje
Tanka je linija izmedju tolerancije i tolerancije na nasilje. Nasilno ponašanje nije problem samo žrtve i nasilnika, već cijele grupe vršnjaka koja to nasilje (ne) tolerira. Kako bi se pomoglo svoj djeci važno je da i mi odrasli prepoznajemo verbalno i emocionalno nasilje i ne toleriramo ih kao normalno (dječje) ponašanje.
A kako najmlađima prenositi vrijednosti vezane uz (ne)prihvaćanje vršnjačkog bullyinga? U tome nam između ostalog mogu pomoći bajke i priče.
Jedna od najpoznatijih priča o odbačenom i neprihvaćenom mladuncu koji je zbog svoje različitosti djetinjstvo proveo usamljen i sa sumnjom u svoju vrijednost pruža brojne mogućnosti i teme za razgovor. “Ružno pače” budi snažne emocije kod djece (i odraslih), u žaru kojih dijete može doživjeti i želju za osvetom, pa je to odlična prilika za razgovor kako se nositi s nepravdom.
Roditelji se ponekad pitaju zbog čega djecu opterećivati teškim temama i teškim osjećajima? Ne razmišljajući da mnogi vrtići i razredi imaju svoje ružne pačiće koji se još ne znaju zauzeti za sebe, koji su isključeni i odbačeni od strane vršnjaka.
Važno je učiti svoju djecu prijateljstvu, ne samo onom dubokom i intimnom s najdražim prijateljima, već prijateljstvu prema ljudima generalno.Važno je učiti da ne budu umišljeni pačić koji se ruga drugome ili ljubomorni mačak koji vrijeđa.
Važno je da čuju i osjete da ih nikada ne bismo odbacili čak i da se ne pretvore u prekrasnog labuda, jer su nam važni, vrijedni i dovoljni baš ovakvi kakvi jesu, s kakvim god perjem se rodili ili poslije okitili. 
