Tko nam je i kada rekao da mora biti savršeno? Zbog čega nam je važno da bude besprijekorno i kako su perfekcionističke težnje postale dio našeg života? Je li to zbilja neophodno? Zašto nas to čini (ne)zadovoljnima? I što drugi doista trebaju od nas?
U moru obaveza i ritmu obiteljskog života lako je pomiješati prioritete i sitničaviti oko naoko važnih, ali zapravo manje važnih stvari. I dok uviđamo da ne možemo sve, često se odričemo ili zanemarujemo pogrešne stvari, stvarajući od detalja prioritet, očekujući isti angažman od drugih, gubeći iz vida širu sliku, naše razlike, svoje i tuđe potrebe – sve dok ne puknemo.
Kontroliranje, nadgledanje, pregledavanje, nadzor da bi se dosegao uzor, da bismo sve o svemu znali, da bismo u sve imali uvid, kako bi svi sve dobro obavili, kako bi ispravno razmišljali, kako bi nam svima bilo bolje… Ustvari mi se tako osjećamo bolje, nama treba nadzor nad vlastitim životom, kontrola u našim rukama, uspješnost u našim ulogama, vrijednost koju predstavljamo drugima i koju drugi vide i cijene.
Kontrolirajuća ponašanja često dolaze iz dobrih namjera. No tanka je granica između naše potrebe i potreba onih koje kontroliramo. Takvo ponašanje drugi mogu tolerirati neko vrijeme, a samo rijetki svo vrijeme. Ono gotovo uvijek dovodi do narušavanja odnosa. Nečija pobuna je glasna i sveprisutna. Nečija je tiha i neopažena, sve do jednog dana.
Kontrola je boljka mnogih partnerskih odnosa, nadomjestak za povjerenje, prisila na uključivanje, provjera kvalitete obavljenog ili neki drugi uzrok i način na koji se može očitovati. Kontrolu lako zamijenimo za odgovornost, pa odgovornošću pravdamo kontroliranje. Partnera, kolega, djece. Osoba koje nisu slobodne od nas i spremne su duže trpjeti. Rijetko kad pokušavamo kontrolirati prijatelje.
Za roditeljsku kontrolu postoje opravdani razlozi u mlađoj dječjoj dobi, no ti razlozi nestaju iz godine u godinu, a roditelji uporno ustraju. Prepuštanje djetetu odgovornosti prateći razvoj njegovih sposobnosti znači ne ometati prirodno i prijeko potrebno osamostaljivanje. Ono se ne događa preko noći u godini koju mi smatramo prikladnom, ono dolazi u malim koracima svakodnevno, koracima koje često previđamo.
Naša uloga roditelja ne treba uvijek biti ista, a ako to prepoznajemo tada nas dijete nakon potpunog trebanja jednog dana više neće trebati. Uživajte u procesu dok traje, ne zaustavljajući proces odrastanja.
Odrasle ljude ne trebamo kontrolirati, s njima možemo razgovarati, pregovarati, tražiti kompromise (i s naše strane) i rješenja, stjecati povjerenje u njihovu odgovornost i samostalnost, otpuštati svoja nerealna očekivanja, napuštati ideju da se na taj način potvrđujemo kao vrijedni odnosa, ljubavi i poštovanja. Toga jesmo vrijedni. Još vredniji ako drugi ljudi pored nas slobodno dišu.
Očekivanja su neophodna i potrebna, pa ipak unesrećuju mnoge ljude i kvare mnoge odnose. Objašnjenje se nalazi u odgovoru na pitanje od kuda dolaze, ili točnije rečeno, od koga dolaze naša očekivanja?
Sazdana su od očekivanja koja su drugi imali od nas i prenosili nam. Najjači doprinos dali su naši roditelji kroz naše djetinjstvo i mladost. Kumovalo je društvo u kojem živimo, njegove norme i vrijednosti prenošene kroz obrazovni sustav, kulturu i medije. Mnogi od nas su svjesno ili nesvjesno internalizirali vrijednosti i očekivanja drugih, mnogi se još uvijek sjećaju svih sukoba i svoje borbe za sebe, od koje je netko pobjegao, a netko odustao.
Ta očekivanja su ono s čim se uspoređujemo, mjerilo (ne)uspjeha i izvor osjećaja da nismo dorasli, da nismo dovoljno dobri, izvor naših postupaka drugačijih od onih koje bismo možda radili da smo naučili slušati sebe, a ne druge.
Paradoksalno je što isto to radimo djeci: usmjeravamo ih prema našim očekivanjima, našim uvjerenjima, našim strahovima i našim željama za njihovu bolju budućnost. A taj proces vodi u istom smjeru: gubitka njihovog vlastitog glasa, zanemarivanja vlastitih vrijednosti i želja, osjećaja nedovoljnosti zbog usporedbe s ciljem koji nije njihov.
Dobre namjere su vodile naše roditelje, dobre namjere vode i nas. No zbog njih ponekad radimo previše i prelazimo granicu druge osobe kao što su drugi prelazili našu. Očekivanje prosjeka, očekivanje nadprosječnog, očekivanje drugačijeg, očekivanje istog, očekivanje višeg, očekivanje manjeg, kritike i usporedbe izrečene putem od silne brige i ljubavi – na kraju bole. I oduzimaju nam priliku da damo najljepše što možemo dati – osjećaj prihvaćenosti, uvaženosti i osjećaj vrijednosti onih koje najviše volimo – upravo takvih kakvi jesu. Iz tih osjećaja rastu odnosi, najzabavniji trenuci, najučinkovitija utjeha i motivirajuća podrška.
Ako želimo nekoga mijenjati, mijenjajmo sebe. Pronađimo ponovo sebe i pustimo druge da čine to isto. Očekivanja koja proistječu iz naše osobnosti, naših vrijednosti i naših želja su najbolji motivator i pokretač dugotrajnog zadovoljstva s ostvarenim. Dopustimo si da ulažemo manje truda u stvari, a više u ono doista važno što nas povezuje i što jedino ne bismo smjeli zanemariti – naše odnose.
MisliOna