Premda velik broj dugotrajnih veza s djecom započinje sklapanjem braka, isto tako velik broj vjenčanih parova nema djecu, ne samo silom prilika već u mnogim slučajevima vlastitim odabirom i dogovorom. S druge strane, sve veći broj parova postaje obitelj s djecom bez sklapanja braka. Zakonski, oni su u tom slučaju izjednačeni s bračnom zajednicom. Pa u čemu je onda stvar? Čemu danas služi brak?
Tradicionalno, brak se smatrao osnovom i preduvjetom stvaranja obitelji s djecom, a time i temeljem društva. Tradicionalna obitelj doživjela je i doživljava brojne promjene i preinake, pa u suvremenoj teoriji kao i u praksi postoje brojni oblici obitelji: jednoroditeljske obitelji, dvoroditeljske obitelji, obitelji rastavljenih roditelja, “presložene” obitelji (u nedostatku boljeg izraza, osim engleskog termina “patchwork families”) sastavljene od partnera i djece iz prijašnjih veza, obitelji bez djece, obitelji istospolnih partnera…
Promjene u obiteljima koje se dogadjaju u modernim društvima prati i pad broja sklopljenih brakova i/ili sklapanje braka zbog drugih pobuda a ne samo zasnivanja obitelji s djecom. Premda zakonski još uvijek ne u potpunosti popraćeno kada je riječ o Hrvatskoj, danas partneri sklapaju brak djelomično zbog tradicije, djelomično zbog romantike, ali uglavnom prema vlastitom izboru i volji.
Jednako tako se i rastaju, prema vlastitom izboru i volji – tradicionalna uvjerenja sve manje uspijevaju održati partnere u vezi, pa je postotak razvedenih brakova u Hrvatskoj oko 30%. Kada bi se tome pridodale rastave izvanbračnih zajednica u kojima živi sve veći broj parova i parova s djecom, postotak bi bio još i veći. Moglo bi se reći da do odrasle dobi gotovo polovica ljudi (djece) ima rastavljene roditelje.
Sve je više onih koji ne žele iskoristiti mogućnost sklapanja braka jer ne vide benefit u listu papira ili svoju ljubav ne poistovijećuju s njim. Za razliku od njih, velik je i broj ljudi koji u životu sklope nekoliko brakova. Istovremeno, oni kojima to pravo nije dano, za njega se još uvijek bore, ponajviše zbog prava na zasnivanje obitelji s djecom, jer u slučaju (neformalnog) životnog partnerstva ne vrijede automatski sva prava koje zakonodavac propisuje za bračne i izvanbračne partnere.
Čemu danas služi brak? Ostvarenju prava ili romantičnih čežnji? Zasnivanju obitelji? Predstavlja li brak sigurnost ili je jednostavno začin životu?
Dobra veza zasnovana je na ljubavi i podršci, a veze se učvrščuju zajedničkim interesima, ciljevima, povjerenjem, međusobnim sviđanjem, vjerovanjem jednog u drugoga, zajedničkim vremenom, a za mnoge i ritualima kao što je sklapanje braka, obilježavanje godišnjica i slično.
No vezu koja više nema neophodne temelje ne mogu spasiti niti brak niti djeca.
Zamisli i maštanja o obitelji razlikuju se od realnosti. Ono što tada ne znamo je da će dijete doslovno i potpuno presložiti naš život i odnose. Dolazak prvog djeteta za mnoge je parove (ako ne i većinu) velika prekretnica i izazov. Dijete nije dodatak paru, ono je treća osoba i stvara nova dva odnosa u jednadžbi nove obitelji, a onaj prvi, temeljni odnos partnera, mijenja se i raslojava na više razina. Nove obaveze i neizostavne promjene životnog stila ne padaju svima (odmah) lako.
Vjerovanje da će dijete spasiti brak ili vezu koja je bila klimava, poprilično je netočno, jer ono će rasklimati i do tad solidnu vezu. Ukoliko u njoj ima ljubavi, volje, razumijevanja i ponajviše želje da se ide dalje u istom smjeru, tada će to “klimanje” biti prolazno, a iz njega će izrasti novi i snažniji odnos para. To je proces prilagodbe koji se dešava u većini partnerskih odnosa po dolasku djeteta i kratkotrajan je.
No ponekad ta prekretnica dovede do razilaženja: razloga za to je mnogo, a dijete može biti okidač.
Niti brak niti djeca ne čine vezu stabilnijom, takvom je čine partneri, koji su jedini odgovorni za svoj odnos, a ponekad im je potrebna pomoć izvana kako bi ga poboljšali. Potražiti pomoć znači preuzeti odgovornost za svoju vezu.
Danas brak i roditeljstvo više nisu strogo povezani, sve je više razvedenih roditelja i roditelja u izvanbračnim zajednicama.
“Izvanbračna djeca” više nisu termin kojim se etiketira u zapadnim (ili bolje reći sjevernim) društvima, jer je imati djecu bez braka postala svjesna i namjerna odluka sve većeg broja roditelja. U mnogim europskim zemljama broj djece rodjene u izvanbracnoj zajednici krece se oko 50% (Švedska, Norveška, Francuska, Estonija, Bugarska, Velika Britanija, Slovenija, Danska… Island je bio rekorder s 64% u 2013.god.), prosijek je manji u južnim zemljama, medju kojima je i Hrvatska, koja je 2013. imala 13% djece rodjene izvan braka. Postotak je u posljednjem desetljeću porastao u svim zemljama. U Hrvatskoj je izvanbračna zajednica s djecom izjednačena s brakom, no u mnogim sredinama postoje predrasude zbog dominantno tradicionalne kulture.
Tradicionalna kultura više ne uspijeva zaustaviti raskidanje brakova, po čijoj učestalosti više ne zaostajemo za ostalim eu zemljama, te je postotak raskinutih brakova premašio 30% u prošlom desetljeću. Posljedica je sve veći broj djece rastavljenih roditelja.
Usprkos vrijednosnim razlikama i dominantnoj slici tradicionalne obitelji, činjenica je da danas roditelji u Hrvatskoj žive u različitim kombinacijama i načinima na koji organiziraju svoj život, partnerstvo i roditeljstvo. Djeca danas žive u raznolikim obiteljskim zajednicama: s jednim roditeljem, oba roditelja ili roditeljem i novim/novom partnericom.
Odnosi koje raskidamo i u koje ponovo stupamo dio su naših osobnih, ali i društvenih promjena. No naši izbori i odluke reflektiraju se na druge odnose, posebno na odnos s djetetom, za koji je sva odgovornost na nama.
Važno je ne zaboraviti da naši odnosi izravno utječu na razvoj i odrastanje djece i uvijek voditi računa o tome kako balansiramo izmedju roditeljskog i partnerskog odnosa jer o tome ovisi njihova dobrobit.
Odgojno-obrazovni sustav trebao bi sadržajno pratiti društvene i obiteljske promjene, a svi koji rade s djecom trebali bi nadilaziti osobni svjetonazor u svom profesionalnom radu. No je li to moguće? Uz shvaćanje da je za rad s ljudima (djecom) uvijek potreban i rad na sebi, neophodno je.