Kada postanemo roditelji, počinjemo graditi vlastiti roditeljski put temeljen na našim stavovima, informacijama koje su na njih utjecale i našim vrijednostima. Obitelji, roditelji, mame pa i savjeti drugih – prijatelja ili stručnjaka – nisu isti.
No istina je da se oko dojenja “lome koplja”. Nastojanja da se nakon nekoliko desetljeća dojenje vrati kao primaran i dominantan način hranjenja beba glasna su i utjecajna. Njihova namjera je u suštini poboljšati uvjete za razvoj bebe, polazeći od činjenice da je prirodno majčino mlijeko najbolje za bebu. Pokreti za povratak dojenju stupili su na scenu nakon što je desetljećima vladao trend hranjenja adaptiranim mlijekom, i upravo zbog njega. Taj je trend donio dobre i manje dobre posljedice: dobre su veća sloboda majki i ravnopravnije sudjelovanje u roditeljstvu oba partnera od prvih dana. Prehrambena industrija nesumnjivo je iskoristila društveni trend ženske emancipacije i povratak masovnijem sudjelovanju žena na tržištu rada, borbi za ravnopravnost spolova i drugih procesa koji su se u isto vrijeme sredinom prošlog stoljeća događali. Krajem stoljeća počinje se buditi svijest da ono što nam je donijelo koristi ima i nedostatke. Stoga su se utjecajne institucije odlučile angažirati u ponovnom poticanju dojenja – kako u razvijenim, tako i u nerazvijenim zemljama. To je rezultiralo osnivanjem brojnih udruga i uvođenjem statusa “rodilište prijatelj djece” koji su stjecala rodilišta prilagođena bebinim potrebama (za dojenjem), a s vremenom je taj status postao standard. Kampanje su dale rezultat, udio dojenih beba je povećan, no ne onoliko koliko se smatra za cilj u određenoj populaciji. Stoga se napori u tom smjeru nastavljaju, podiže se svijest o važnosti dojenja, pokreću se kampanje, uključuju se lokalne zajednice. Puno je dobroga u tome – važno je da dojenje nije tabu, da se mame osjećaju ugodno dojiti u javnosti jer o tome često ovisi odluka o dojenju, no puno je i nijansi u komunikaciji koje rezultiraju otporom – fokus na majku, majčinu odgovornost, obavezu, te osjećaj krivnje koji se stvara kod majki koje se ne odluče na dojenje. Važno je znati neke činjenice:
Kod dojenja, mama i tata ne odlučuju samo o bebinom hranjenju, odlučuju i o svom mentalnom zdravlju, svojoj vezi, svojim mogućnostima, potrebama, životnom stilu i željama, svojim obiteljskim vrijednostima. Žrtvovanje nije jedini način voljenja. Dojenje za jednu mamu nije žrtva nego lakši izbor. Za drugu mamu je prevelika žrtva. Oboje je ok.
Sličan pristup razvija se i prema korištenju pelena – istina je, industrija nam je prije puno desetljeća olakšala život jednokratnim pelenama. Istina je i ta, i toga moramo biti svjesni, da su one nerazgradivi zagađivači okoliša, kao I ženski ulošci. Istina je i ta da danas prosječno oba roditelja rade, žive daleko od šire obitelji, ne stižu misliti ni na vlastitu higijenu, svoj zdravi obrok ili odmor, to jest ne žive u istim uvjetima u kojima je desetljećima i stotinama godina prije mamin posao bio SAMO kuća pa je u svoje radno vrijeme iskuhavala i peglala pelene i obavljala sve druge poslove za kućanstvo i obitelj. Danas to mame rade paralelno s plaćenim poslom, jureći s jednog kraja grada na drugi, gubeći razum i zdravlje u prvim godinama roditeljstva. Sve se uvijek treba staviti u kontekst vremena, prostora i načina na koji živimo. Tko može i želi, svaka mu/joj čast. Tko ne može i/ili ne želi, također. Roditeljstvo nije lako, ne treba nam još torba puna krivnje na ramenu.
Nedavno sam se na knjiškom blogu osvrnula na knjigu Elisabeth Badinter “Sukob . Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu”. Teze iznesene u ovoj knjizi oštra su suprotnost propagiranju dojenja i prirodnih trendova u roditeljstvu. Vjerujem da ovakvo “oštro” štivo može izazvati jednako oštre kritike. Ali činjenica je da se konstruktivne kritike i trebaju čuti, da razlike u mišljenjima trebaju postojati, kao i da vrijeđanje i osuđivanje drugačijeg nisu dijalog. Prenosim intro s korica knjige, za one koje bi iz nje mogle povratiti svoju snagu ili one koje bi mogle dobiti uvid u malo drugačiju perspektivu roditeljstva i majčinstva, stavljenih u društveni kontekst:
“…u našem poimanju majčinstva dogodila se revolucija, a da je gotovo nismo ni primijetili… Sve to (ekonomska kriza i njeni utjecaju, op.a.), udruženo s modernističkim zazivanjem novog naturalizma… iznjedrilo je pozivanje na majčinski nagon i ponašanje koje on zahtijeva… Moderne majke moraju svome čedu pružiti najbolju moguću brigu: od višegodišnjeg dojenja, preko zajedničkog spavanja, platnenih pelena i barem godinu dana boravka s djetetom kod kuće, sve do kuhanja kašica od organskih namirnica, neprestanog nošenja, bez vikanja, kamo li lupanja po guzi: pred današnje je majke stavljen izazov kojem je rijetko koja dorasla.. Misao da niste dorasli kao majka ako koristite mliječnu formulu, jednokratne pelene, čak i ako ne želite prirodan porod, misao koja je nametnuta očekivanjima okoline, potkopavaju u ženi osjećaj ženstvenosti, vlastite vrijednosti, pa čak i smislenosti… navedeni pritisak (je) kao posljedicu proizveo generaciju iscrpljenih majki opterećenih krivnjom, što je samo jedan od razloga alarmantnog pada nataliteta na zapadu.”
Ništa nije crno ni bijelo, nije sve od prije bolje nego danas, nije sve rezultat regresa nego i napretka: odgoj bez batina, poznavanje razvojnih potreba djeteta, preobrazba roditeljstva prema odnosu s djetetom, samo su neke pozitivne promjene. Naravno, ima ih i loših, i po djecu i po roditelje, no o tome drugom prilikom.
I za kraj sasvim iskreno i osobno – ja sam dojila oboje svoje djece do 14 mjeseci starosti. Dojenje mi je bilo fizički lako, uspostavila sam ga od prvog podoja nakon poroda, oboje su bili dobri sisavci. Bila sam zahvalna na tome, jer se meni dojenje činilo kao lakši put za mene. Bila sam lijena sterilizirati i pripremati bočice, sve mi se to činilo prekomplicirano. Dojenje mi je u trenucima bilo i emocionalno iscrpljujuće, jer dojenje nije samo hranjenje, ono je i djelomično nesloboda, neprestani fizički podražaj, neprestana pauza od života. Nastavljala sam jer je meni uvijek bilo više lijepo nego teško. I pamtim sa sjetom dan kada se nisu više vratili na ciku. Sami.
Isti sam pristup imala i s nekim drugim odlukama: na primjer odvikavanju od pelene. Grozila sam se toga da mjesecima “treniram” dijete na tutu ili wc, zamišljala sam mokru posteljinu noću u periodu kada mi djeca napokon spavaju k’o bebe i nisam se željela u to upustiti. Vjerovala sam da svatko kad tad poželi skinuti pelenu na svom putu osamostaljivanja i bila sam spremna čekati, iz lijenosti i praktičnosti, iz umora.. i sa svakom bačenom jednokratnom pelenom prisjetila sam se i okoliša i svog mentalnog zdravlja, oboje su me nagovarali na svoju stranu, no sebičnost je prevladala. Uvijek biramo i nikad naš izbor nije dobar za sve. Kako da spašavam svijet kad meni treba pomoć? Naslušala sam se zabrinutih glasova i dobronamjernih savjeta o tome što, kada i kako trebam napraviti da dijete odviknem od pelene, no nitko me, na njihovo zgražanje, nije uspio nagovoriti na sve te pothvate i zahvate. Oboje moje djece su skinuli pelenu sami, usred zime, s 2.5 godine, nakon toga nikada se nisu budili noću da bi išli na wc. Usprkos mom ponosu i njihovom uspjehu, okolina i dalje zna bolje i od mene i njih. Olakšati sebi je također važan dio roditeljstva, jer roditeljstvo je fizički naporno, iscrpljujuće za roditeljsko zdravlje. Zašto bismo se sramili ako si olakšavamo? Dojenjem, bočicom, nošenjem, kolicima, skakutanjem na jednoj nozi jer beba tako najbolje spava, kupljenom kašicom, ekološki štetnim pelenama, izlaskom bez djece, nepeglanjem, nekuhanjem… Zašto bismo se sramili ako kuhamo, sadimo, pasiramo, ili ako imamo nekoga tko nam pomaže u kućanstvu? Zašto bismo se nadmetali jede li nam dijete finger food ili kašicu? Dobro je saznati informacije, dobro je iskušati nešto novo ili staro, pronaći ono što odgovara vašoj bebi i vama. Baš to je najbolje.
Nakon što sam pročitala “Sukob” nekoliko godina nakon moje karijere dojenja, zapitala sam se jesam li i ja zapravo pokleknula pod utjecajem društvenog pritiska i ekonomsko-političkog zaokreta prema ponovnom pacificiranju žena? Ne znam. Znam samo da sam (većinu vremena) uživala, da dojenje nije promijenilo moje mišljenje da su moje prijateljice koje ne doje najbolje mame na svijetu, i da će mi biti drago kada rodilišta, kao i svi dušebrižnici, postanu PRIJATELJI MAJKI, prije svega.
MisliOna @misli.ona