BLOG: Razum i osjećaji u doba korone

Ostati doma i ostati normalan

Iznenada, stari je život stao. Preko noći smo postali taoci virusa i svih postupaka kojima se  pokušava boriti protiv njega. One dane prije, dok nismo sve pozatvarali i završili u kućama, ne brojim. U tim danima ljudi su se dijelili na one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, na one koji pričaju o zavjerama i one koji se panično plaše pošasti koja se približava. No nakon dana kada je sve stalo – kada su zatvoreni vrtići i škole, kada je pola radnih mjesta stavljeno na stand by a druga polovica preseljena kod kuće, kada više niti doktoru nisi mogao jer ambulanta je također postala tvoja kuća, postalo je nevjerojatno da još netko priča o teorijama zavjere. Time u najmanju ruku pokazuje nerazumijevanje izgovorenih riječi, prvenstveno prve: nakon dana kada je sve stalo, to više nije bila teorija nego praksa. Učinjeno, provedeno, stvarno. Što je dovelo do nje: ispravni ili krivi postupci, ispravna ili kriva vjerovanja, realni podaci – može biti predmet rasprava i različitih mišljenja. No da je sve stalo – to je stvarnost koju niti jedna teorija nije predvidjela.

Iznenadilo me kako ljudi koji nisu bili odmah direktno pogođeni posljedicama panike koja je zavladala i mjerama koje su uvedene, nisu niti doživjeli što se (drugima) zbiva.

Iznenadilo me kako su i nakon što je sve stalo, ljudi organizirali druženja i piknike u društvu prijatelja i šire obitelji: zar su zaista mislili da su vrtići i škole zatvoreni a radna mjesta izgubljena zato da bismo se družili u prirodi?

Iznenadilo me kada su naše službe i vlada pa i ljudi koji me okružuju vjerovali  u odgovornost i zdrav razum milijuna nepoznatih ljudi. Ljudi su ljudi, i postupaju ljudski. Kada je prvi zaraženi tata s bolesnim djetetom ušetao u Klaićevu, svi su se zgražali i osuđivali ga. Nemojte se zgražati, da ste se vi bojali za svoje dijete, otišli biste na Mars i natrag, s koronom i bez nje. Kada su naši najdraži u pitanju, razum ne postoji, vode nas osjećaji i potreba jača od svega drugoga: da zaštitimo i učinimo sve za svoje dijete. Zato sustav ne može ovisiti o odgovornosti pojedinaca, jer pojedinci nikada neće spašavati sustav već svoje bližnje. Ostali su brojke, bliske osobe su sudbine. Svi smo mi sebična bića, a altruizam funkcionira sve dok nismo i sami ugroženi. 

Iznenadilo me kada je sustav očekivao da će ga mladi poštovati i slijediti bez obostranosti.

Iznenadilo me kada je sustav vjerovao da će ljudi sami sebe prisiliti da ostanu u samoizolaciji.

Iznenadio me silni optimizam i vesele objave na društvenim mrežama uživancija u obiteljskoj idili i davno zapuštenim dvorištima. Napokon posvećeni istinski važnim ljudima i stvarima, koje inače zaboravljaju dok su im dostupne još važnije stvari kao što su posao, prijatelji, izlasci, hobiji, putovanja, ljubavnici. Odjednom, svi su se vratili korijenima i fundamentalnom smislu te se zapitali: kako smo to zaboravili? Nismo, samo smo primorani provoditi većinu svog života u odsustvu zarađujući za život koji konzumiramo na godišnjem odmoru. Zahvalni za nenadani godišnji, ljudi su razmjenjivali inspirativne citate, diy ideje i izvještavali kako uživaju u homeschoolingu.

Iznenadilo me da se bojim što će biti sutra, koliko ću izdržati prije nego padnem u depresiju u zatočeništvu, bez posla koji volim, bez ljudi i mjesta koje trebam. Koliko će moja djeca izdržati i koliko dugo će im biti zabavno ostajati doma, koliko će izdržati bez prijatelja, baka, djedova, sestrični i bratića, bez parka, grada, učiteljice, tete? Njima će duže nego odraslima biti lijepo, no potraje li ovo, niti njima neće pomoći diy projekti i tjelesni na tv-u. Ništa ne može zamijeniti ljude i ljudski kontakt. Možda je zabavno nekoliko dana na društvenim mrežama dijeliti pozitivu ili strahove, ali mreže ne daju odgovor na naše osjećaje i potrebe. I ne vraćaju izgubljenu slobodu.

Iznenadilo me da će djecu ocjenjivati i provesti maturu dok ovise samo o svojoj odgovornosti i kompetencijama roditelja. Niti su (sva) djeca toliko odgovorna da se sama natjeraju da svakog, baš svakog dana odrade svih 6 sati + zadaće. Niti su svi roditelji odgovorni ili kompetentni da im u tome pomognu. A nisu niti svi roditelji u mogućnosti ostati doma s djecom, jer neki još idu na posao. Ponovo se sustav oslanja na pojedince da provedu ono što nikada nisu i zbog čega sustav i postoji.

Jesu li sretnici roditelji koji još odlaze na posao ili mi koji smo morali ostati doma? Oni koji više od drugih riskiraju da dobiju koronu, ili mi koji smo ostali bez plaća a možda i radnih mjesta?

Iznenadilo me što sam ja, po prirodi optimistična i bezbrižna, razmišljala o tome kako nam slijedi kolektivna depresija: mentalna i ekonomska. A onda je uslijedila još i geološka kao točka na i. (Nisam geolog, znam da termin ne odgovara događaju potresa, ali laički savršeno odražava slijed događaja.) I tada, u životnoj opasnosti, pretrpjeli smo veliki strah i stres, a posljedice tek osjećamo. I tada, nestalo je nabrijavajuće pozitive, kolektiv se uplašio za sebe i svoje bližnje. 

Biti u toliko stresnoj situaciji a ne smjeti prići čovjeku nije normalno, nije ljudski. Sve socijalne posljedice izolacije koje bi na vidjelo došle uskoro i nekima, sada su postale vidljive u trenu i svima. Naravno da je bilo kršenja pravila izolacije jer, kao i u slučaju s početka, kada u opasnoj situaciji biramo između odmah i poslije, dakle biramo odmah (pomoći odmah, spasiti odmah). 

Drugi tjedan od dana kada je sve stalo protječe puno sumornije od prvog, a nebo se uskladilo s atmosferom. Odjednom, usprkos izolaciji, financijskoj neizvjesnosti, strahovima, homeschoolingu i zarobljenom vrtićarcu, zahvalna sam što naš dom nije stradao u potresu. Zahvalna sam što je moja školarka drugašić. Zahvalna sam jer mi obitelj živi blizu. I jer me kod kuće nitko ne maltretira. Svaki dan se sjetim svim mogućih i nemogućih situacija u kojima su se mnogi ljudi našli. Pa opet, ne osjećam optimizam.

Tko može nadoknaditi sva radna mjesta koja će nestati, izliječiti sve bolesti i druge posljedice izazvane usamljenošću, anksioznošću, pretjeranim jedenjem, pijenjem, nekretanjem? Niti jedan sustav. To nije teorija već stvarnost.

MisliOna