BLOG: Kako zadovoljiti roditeljske potrebe u 5 koraka

Prije tri godine, dok je Klubko još bio u pelenama tj. na razini ideje, provele smo online istraživanje u kojem smo zamolile mame i tate da nam kažu što im treba i što ih muči. Odgovorile su pretežno mame iz svih krajeva Hrvatske, a dale su nam do znanja da ih najviše muči nedostatak vremena za sebe, da imaju veliku potrebu za pomoći u kućanstvu i potrebu za time da im netko pričuva dijete te da im je važno dobiti pouzdane i stručne informacije o razvoju i odgoju djece.

Takvi odgovori nisu nas iznenadili. Nuklearna obitelj mame, tate i djece zatvorena je u svoja četiri zida i nestalo je „cijelog sela koje je potrebno da se odgoji dijete“. Time sva odgovornost i rad oko beba i djece pada na jednu, u najboljem slučaju jednu i pol osobu (ako je tata angažiran roditelj). Uz sve to, ta osoba nije odrasla u zajednici odnosno „selu“ u kojem se dijeli odgovornost oko odgoja djece pa nigdje nije mogla vidjeti i naučiti kako se to radi. Tzv. majčinski instinkt nije nešto s čime se rađamo, već su to vrijednosti, znanja i vještine koje smo osjetili na našoj koži u djetinjstvu ili ih često viđali kod drugih.

Ono što nas je iznenadilo je koliko su mame bile otvorene u svojim opisima poteškoća s kojima su se susrele. Mame su spominjale ogroman umor i iscrpljenost, usamljenost i potištenost koja je na samoj granici da izraste u postporođajnu depresiju, uplitanje rodbine u odgoj koji, umjesto prave pomoći, živcira, smeta i radi probleme kakve samo mame koje su to iskusile znaju, te probleme u odnosu s partnerom koji se javljaju ili pojačaju nakon dolaska bebe.

Njihovi otvoreni i iskreni odgovori stalna su inspiracija za Klubkov rad i već su nam nekoliko puta pomogli da s više razumijevanja i s većom otvorenošću pišemo i pričamo o roditeljskim potrebama.

#1

U taj prvi korak osvještavanja potreba već smo manje ili više uspješno zakoračili. Čini nam se da se o teškoćama s kojima se roditelji susreću počelo više otvorenije govoriti u zadnjih par godina. Mame i tate otvorenije pričaju o manje lijepoj strani roditeljstva i ne trude se skrivati iza savršene fasade.

Počinjemo shvaćati da treba uskladiti dječje i roditeljske potrebe bez pretjeranog naginjanja jednoj ili drugoj strani.

Zadovoljenje isključivo dječjih potreba bez uzimanja u obzir roditeljskih nije dobro u niti jednoj fazi razvoja djece. Ono dovodi do iscrpljenosti roditelja, što utječe negativno na djecu ali i cjelokupne odnose unutar obitelji, a pretjeranim zaštićivanjem djece  možemo kočiti razvoj samostalnosti. Razvoj empatije, osobina koja je ključna za stvaranje odnosa u odrasloj dobi, ne može se razviti ako sve radimo za djecu i ako ona uvijek vide nas kao žrtve koje se ne znaju zauzeti za sebe. S druge pak strane, pretjerano zadovoljenje roditeljskih potreba bez uvažavanja dječjih potreba smo, čini se, kao društvo ipak zaobišli i ne želimo se vratiti taj korak unazad.

Osvještavanje je važno, ali čini tek početak dugog procesa. Koliko nas još koraka čeka na putu usklađivanja dječjih i roditeljskih potreba?

#2

Drugi korak je promjena na osobnoj razini gdje je potrebno unijeti smisla u floskulu „sretan roditelj, sretno dijete“.

Briga o sebi zvuči jednostavno, no svodi se na praznu frazu ako nismo potpuno iskreni prema sebi. Govoriti o problemima s kojima se suočavamo kada smo sami s bebom u anonimnoj anketi ili se žaliti prijateljici je jedna stvar, no put prema promjeni zahtjeva visoku razinu zrelosti: dobro poznavanje sebe i vlastitih granica te spremnost na konfrontacije i promjene u odnosima s bliskima.

Kako izreći što me muči i tražiti pomoć tako da zaštitim sebe, a ne povrijedim druge?

Kako uopće tražiti pomoć? Tražim li je dovoljno jasno i dovoljno glasno?

Prepoznajem li na vrijeme kada mi je dosta, ili tek kada je prekasno i već „pucam po šavovima“?

Znam li tražiti vrijeme za sebe bez grižnje savjesti, ili se bojim da to znači da manje volim svoje dijete i svoju obitelj?

Kako prestati neprestano misliti na to jesam li ponudila dovoljno zdravu hranu ovaj dan / tjedan / mjesec…; jesam li bila previše zauzeta svojim poslovima i nisam se dovoljno igrala s djecom; nisam na vrijeme prepoznala djetetove potrebe…?

Svatko se barem u nekom momentu susreće s ovim ili sličnim pitanjima, a čak i kada se čini da je sve posloženo, može se dogoditi da moramo početi iznova ako shvatimo da nismo zadovoljni.

Pritom je grižnja savjesti vjeran suputnik u bliskim odnosima u kojima u potpunosti dajemo sebe. Vjerujemo da je niti ne možemo u potpunosti izbjeći jer djeci uistinu i dajemo sebe, a što su manji, to su njihove potrebe veći prioritet nego naše.

No s vremenom treba naučiti prepoznati granicu između davanja sebe drugom biću i gubljenja sebe, i naučiti kako s odrastanjem djeteta vratiti balans između roditeljskih i dječjih potreba. Lakše je ako se ne borimo protiv grižnje savjesti, već se trudimo naći rješenja za gornja pitanja pa ćemo već polako, ali sigurno zaboraviti na nju.

#3

Tamo gdje je nekada bilo selo koje je preuzelo brigu o djeci, a bilo koja odrasla osoba koja se zatekla blizu djeteta bila je odgovorna za njega, sada imamo samo mamu i tatu. Tata je taj koji u nuklearnoj obitelji uskače u puno većoj mjeri nego ikada prije, a zadovoljstvo roditelja postaje odraz kvalitete partnerskih odnosa.

Da bi u potpunosti zadovoljili svoje potrebe, roditelji trebaju postati „poslovni partneri“ i uskladiti podjelu poslova i odgovornosti. Istovremeno ne smiju zaboraviti da su prije svega – ljubavni partneri. Zvuči kao nemoguća misija? Nije nemoguće, samo teško moguće 😊

Na Klubkovim radionicama i pričaonicama upravo odnosi s partnerom iskaču među najvećim problemima. U anonimnoj anketi, uz osjećaje potištenosti, iscrpljenosti, usamljenosti, isticali su se upravo problemi koji se javljaju u vezi nakon dolaska bebe. Čini se da na ovom koraku moramo posebno zastati i krenuti ispočetka: osvijestiti probleme, osvijestiti potrebe svakog partnera, jednostavno krenuti o tome pričati. Žaliti se prijateljici, pisati o tome i zatim krenuti na sljedeći korak – dobro upoznati sebe kako bi znali svoje potrebe i želje uskladiti s našim partnerom.

Jednostavnog recepta nema, ali preduvjet je da su oba partnera uključena u odgoj i da se razina uključenosti pregovara unutar svake obitelji, bez kopiranja modela drugih. Nužno je da se pregovara o podjeli poslova, ali i podjeli odgovornosti, poput brige o kupovini, prehrani, zdravlju djece, jer se pokazalo kako upravo ta odgovornost, tzv. „mentalni rad“ iscrpljuje majke.

#4

Naše malo selo čine i bake i djedovi, tete, ujaci i stričevi, svi dobronamjerni susjedi. Kvaka je u tome da u našem selu više nema sličnog pogleda na djecu, već se to promijenilo iz generacije u generaciju, a i svaka obitelj ima svoja uvjerenja o tome što je najbolje za djecu. Zato dobronamjerni savjeti često završe kao nepoželjno uplitanje ili se želja za pomoći svede na želju za manipulacijom tipa „ja znam bolje od tebe“.

Iz tog razloga treba dobro pretresti značenje pojmova kao što su savjet, briga, pomoć. Naše selo treba naučiti da se savjet daje onda kada druga strana pita za njega. Briga podrazumijeva uviđanje osjećaja, potreba i želja druge osobe. Pomoć se također kroji prema potrebama mama i tata, i najčešće treba jednostavno nesebično ponuditi svoje vrijeme i rad – donijeti skuhan ručak, odvesti bebu u šetnju,  ako treba oribati kuhinju kada smo se zaposlenoj obitelji već pozvali u goste.

#5

Jednom kada smo osvijestili roditeljske potrebe, treba priznati da roditeljske potrebe ne smiju biti samo odgovornost uže i šire obitelji. Udružiti se i naći modele koji funkcioniraju ne samo na obiteljskoj već i na društvenoj razini. Kada već nemamo zajednicu ili „cijelo selo koje brine o bebi“, onda to mora postati briga lokalne zajednice.

Pritom ne podrazumijevamo samo kvalitetne i svima dostupne jaslice i vrtiće i priču o tome koliko novaca dobivamo za porodiljni dopust. To je puno šira priča, a podrazumijeva da roditelji na porodiljnom imaju dostupne i besplatne grupe u kojima se mogu družiti s drugim roditeljima i bebama, da u svakom trenutku imaju lako dostupnu stručnu pomoć, da znaju kome se obratiti za pouzdane informacije. Podrazumijeva i mnogo više tata na porodiljnom dopustu, čišća, dostupna i bolje opremljena igrališta za djecu, centre za okupljanje školaraca… U svakom slučaju, mnogo toga o čemu za sada možemo samo maštati.

Treba se vratiti na prvi korak i početi glasno i jasno govoriti o svojim potrebama i tražiti kvalitetne usluge u lokalnoj zajednici. Osvještavanje potreba ne smije ostati na praznoj frazi, već roditelji moraju shvatiti da imaju roditeljske potrebe i roditeljska prava.

————————————————————————————————————————————————————————————————-

To je to.

Usklađivanje roditeljskih i dječjih potreba u svega pet jednostavnih koraka.

Što čekamo, samo još treba zakoračiti 😊